molim vas za diskreciju. nemojte reci mojoj majci da pusim. to bi joj slomilo srce. nesto sto ne zelim. pa sto ako umrem, cak i od raka pluca. to ce na kraju biti samo moja stvar i moj izbor. ne trazim samilost i ne trazim upute. znam sto radim, budite bez brige.
zabrane me nece sprijeciti, ako odlucim nastaviti. ne mozes ovisnika preokrenuti. da, smijesno.
mozak i dalje funkcionira, samo pluca poprimaju crnu boju. zasto ne bi? zasto bi? dobro pitanje. tko bi znao, opet dodje na isto, kako god okrenes.
zasto uopce apelirate na moju savjest? na nerodjenu djecu? na zdravlje?
znam sve. mozda tako predstavljam populaciju "izgubljenih".
mi necemo sudjelovati u velikim tuzbama protiv duhanske industrije. ne iz pravih razloga, doduse. a ionako se vodi kao provjereno i poznato da smo zli.
jer kakav uopce drugaciji mozes biti, kad se namjerno ozljedjujes?
ugrozavas one koje volis.
ne volis ti nikoga.
ugrozavas svoju nerodjenu djecu. nemas niti osnovne instinkte. nisi nista bolji od trudnice na heroinu. bez morala.
oduzimas iz zdravstvenog fonda novac koji bi mogao malom xy kupiti srce, snimajuci svoja crna pluca. crna kao noc, kao tvoj pomraceni um, kao zlo samo. mali xy umire. ti si kriv.
na kraju ces slomiti srce svojoj majci, pa ti apel nista ne vrijedi. ionako ce saznati kad umres, nakon sto pocnes pocnes kasljati krv i plitko disati. kad izgubis glas. budalo.
ipak, mislim ce tada sama cinjenica mog zivota kao pusaca biti potisnuta necim itekako vaznijim, mojom smrti.
dajem vam za pravo da kazete na kraju, iznad moga goba sto god zelite. ali bilo bi mi nekako draze, da majka place zbog mene same. vjerujte mi, nece nista pitati.
na kraju se dodatna pitanja ne postavljaju, ne u dusi.
pustite nas na miru.
Post je objavljen 09.02.2005. u 20:30 sati.