(1)--STVARNOSTI I ČINJENICE ---- RAZVOJAČENIH BRANITELJA OBOLJELIH OD PTSP-a
Zaziranje od branitelja dragovoljaca, sudionika pakla na svim ratištima 1990 --- 1995.godine
Smatrate li Vi čitatelji da su ti branitelji oboljeli od PTSP-a ludi ljudi , trebamo li ih odbacivati zbog toga, a koje su političari javno nazvali luđacima... te time uzrokovali još veču odbojnost, prema herojima, ne šljivi ih nitko, problemi u okolini u kojoj žive, raspali su se brakovi , prijateljstva............ jednostavno se izbjegava, zazire od tih ljudi........ kao od šugavih pasa
----Ti isti momci, moji prijatelji kao dragovoljci u tenisicama, u trapericama krenuli su sa jednim ciljem imati i obraniti suverenitet hrvatske države.Bez nepotpunog vojnog znanja ili nikakvog krenuli su nesebično protiv daleko moćnijeg neprijatelja, ne bijaše ni svijesni što bi im se moglo sve desiti tamo kuda su se uputili. Pod dojmom partizanskih filmova koje smo manje-više u tadašnjoj Jugi svi gledali, kao ono iz stripa Mirko pazi metak, da hvala ti Slavko.
-- Prava stvarnost je doživljena na terenu, u šumi ,polju u žitu u kuruzama lete užareni geleri granata pršti na sve strane sakrivaš se,zaliježeš i u najmanju udubinu u zemlji. Strah, nemogućnost satima se pomicati s istog mjesta, jauci vriskovi ranjenih krvi kao u klaonici, da klaonica, fale dijelovi tijela rastrgani i razbacani nekoliko desetaka metara okolo. Zatišje, misliš gotovo je, dim od eksplozija se tromo vuče jedva se razilazi, smrad eksploziva, ne usudiš se ni nos podignuti; čekaš hoće li ponovno početi pakao, nadaš se da neće moliš se Gospodinu Bogu Svevišnjem stišćući čvrsto krunicu u ruci, zahvaljuješ Mu!
--Gledaš oko sebe grlo suho, gledaš a ne vidiš, pokušavaš dozvati, glas ne izlazi i ne odlazi, ponovno dozivaš nadimkom, imenom suborce prijatelje, Osluškuješ odziv, ne čuješ, zaglušen od detonacija koje je netom stalo, lete misli kroz glavu vračaš se prisjećaš se momaka,suboraca i prijatelja s kojima si se našao ovdje. Konačno , čuješ tihi odziv ali ne i sve koje si zvao crne misli krenu pa nije valjda, kompa, hej, heeejj kompa, daj brzo ovamo zavoje daj , nađi ih Lija krvari skačeš, zaboravljaš se, uspravljaš se kad opet prasak, lezi lezi, pas mater snajper, još i to,kuneš potiho.
--Bacaš se natrag na zemlju, puziš prema pozivu grozno uuhhh, kompa čvrsto rukama stišće rupetinu na Lijinom boku pokušava zaustaviti krv koja je sukljala između dlanova i prstiju, grozno. Ne snalaziš se pokušavaš se sjetiti, mozak luđački radi prisjećaš se tečaja prve pomoči u auto školi, panika, u materinu, vidjeh da nema dovoljno kompresa, kako bi zaustavili krv, grabim zavoje dodajem ih Kompi, a on ih gura u rastrgotinu ponovno stišćući rukama, znojimo se, strah je napravio svoje. Uuuhhh,olakšanje, jebote ovo ne curi više ko šašavo;izgovorih, zaustavili smo aaahh jesmo,uspjeli smo,nasmijali smo se iako nam i nije bilo do smijeha , oduševljenje s obje strane za uspjeh.
--Od nekuda su stvorili momci iz saniteta nekako su se sa nosilima dovukli do nas, bolničar je pogledao Liju stisnuo ga je za rame, stari bit ćeš dobro,živ si, drži se dečki su ti ok, odnijeli su ga s mukom na nosilima, pognuti šuljajući se, jer se još par puta snajper oglasio.Lija je preživio,postao je trajni invalid nije se vratio u postrojbu,skinuli su ga. E tu nije kraj, sranje je bilo kad smo se malo pribrali, gleda Kompa mene i ja njega, crvenilo u licima obojice od srama, znali smo kaj nam se obojici dogodilo, pas mater kaj smo mokri od znoja, da,da, Kompa od znoja smo mokri…………….
Eto to je samo dijelić prića o kojima oboljeli od PTSP-a jednostavno ne žele pričati, ne žele se vračati.......
A, licemjerno je od političara i dužnosnika u izbornoj kampanji pozivati branitelje sa Legendarne Trpinjske Ceste da glasuju za njih, za koga znaju li uopće ti isti licemjeri gdje je Trpinjska cesta, naravno da neznaju, skrivali su se duboko u rupama kada se događala Hrvatska, Baranja,Slavonija, Lika,Gospić, Lovinac, Medački đep, Banija,Karlovac,Dalmatinsko zaleđe, Južno Bojište,Srđ, Popovo Polje .........