Pregled posta

3/3

Živčana sam. Jako. Žalim svoju tastaturu po kojoj upravo zbilja jako lupam, žalim sve oko sebe koji moraju trpiti moju živčanost, žalim ostale ukućane koji bi mogli ostati bez sve čokolade u kući, žalim CD player koji će morati u beskonačnost svirati umirujuće pjesme i žalim knjigu iz talijanskog koja će se izlizati od korištenja, a ako skroz izgubim živce, možda i odleti u zid.

Objašnjenje?

Ljudi u mojoj školi su naprosto genijalni. Uspjeli su u jedan staviti maškare, organizirati posjet nekih profesora iz Londona i natjecanje od talijanskog. Od tri moguća sudjelovanja, ja ispunjavam 3/3. Ne bi ja bila živčana da: 1.) za natjecanje nisam saznala danas. U natjecanje je uključeno gradivo od 3 godine, koje bi ja trebala savršeno znati za sutra.
2.) natjecanje i moj nastup pred Englezima nisu u isto vrijeme. No, eto poklopilo se da s još nekim ljudima recitiram u isto vrijeme kad je natjecanje, pa bi možda bilo najbolje da se raspolovim. Nakon pregovaranja s profom koja vodi ovo s Englezima, profom iz talijanskog i pedagoginjom, pao je dogovor da ću biti pola sata manje od drugih na natjecanju kako bi stigla nastupati.
3.) pola sata manje je puno, što automatski znači da je vrlo vjerojatno da neću proći, a to naravno povlači neke posljedice. I da, znate ono: patiš dok ne shvatiš, a kad shvatiš, patiš jer si shvatio da si uzalud patio. E pa čini mi se da će tako nekako ispasti. Držite mi fige da bude dobro, može? Hvala...
4.) genijalnost moje škole je došla na vrhunac kad su objavili da su uz sve ovo još i maškare! Pošto moj nastup mora biti u togi (zbog dojma and that kind of stuff), u školi ću doći u jednom, presvući se u togu, a nakon toga staviti onu masku iz Vriska. Znam, nije orginalno, imala sam ja i bolje ideje, ali na kraju više nemam snage, a ni volje zapravo.

Za kraj, evo pjesme od Coldplaya- The Scientist, koja me trenutno smiruje...