Danas u menzi, imala sam napadaj panike. Zatvorila ruke da simuliranu smedju papirnatu vrecicu kakve koriste u filmovima i pokusavala disati. Budalo, razmisljala sam, samo to i mozes.
Izbrisati to ne mozes. Poreci lako, ali nista ne znaci.
Ne mogu glumiti da me ne dira, ne mogu glumiti da nisam prokleti emotivac, izraz toliko degradiranog interpretiranja.
Zelim da je bar to drugacije zavrsilo. Da si to uspio bolje izvesti.
Da nisi lagao.
Ovako mogu samo disati. Niti plakati.
Sjediti u kadi i disati. Vruca voda isparava s koze u hladnoj atmosferi. A ja ne mogu nista. Nista.
Ne mogu zaboraviti i ne mogu oprostiti. Jer nismo djeca. Neiskrenost pogadja direktno, bez prethodnog promisljanja.
Hladno, distancirano kimam u znak shvacanja, odobravanja i povjerenja, vjerujem sto mi prica. Drzim se nezainteresirano i slusam, pitam se zasto ja to ne znam.
Dostojanstvo mi nikad nije bilo problem. To ne znaci da rana nije otvorena. Samo dobro podnosim bol.
Zasto to nisam saznala od tebe. Zasto mi trebaju reci drugi?
Mogu reci da te mrzim, izbaciti to sto osjecam unutar prsnog kosa, to sto prolazi kroz mene. Rijec koju ne zelim izgovoriti. Jer ne bi rekla nista.
Nema fasade. Ovo je sve sto mogu izreci, sve sto jesam. Nastojala sam se uzdici iznad situacije.
Uspjela sam.
Ne mogu prisvojiti tudju dusu, ne mogu traziti odanost, ne mogu traziti nista. Vjerujem u apsolutnu slobodu ljudskog bica i trazim jednako za sebe.
Ne mogu, ne zelim, ne vjerujem u trazenje bilo cega od ljudi, osim iskrenosti. Jedina stvar koji je moguce dati, jer toliko je cista da nema cijenu, nema oblik i nema definiciju. Istina moze boljeti, ali ne moze povrijediti, ne stvarno, ne tamo gdje je najvaznije.
Zasto nismo krenuli tim putem?
Vjerojatno to zelim saznati. Iako vise nije vazno. The deed is done.
Jedino sto mogu, je duboko udahnuti. Nista vise.
Ne mogu te mrziti, kriviti. Nije moj nacin.
Znam, i dalje cu vjerovati. Ne mogu izgubiti povjerenje. Emotivac po defaultu, jebi ga. Sa svima u mom zivotu ce biti tako. You're bound to get hurt kad nekoga vezes uz svoje postojanje. Prihvatis i umrezis.
A sto nam je drugo ciniti?
Ono sto sam toliko nastojala izbjeci cijelo vrijeme danas ne moze ostati neizreceno. Vezala sam dijete, a ja to odavno nisam.
Post je objavljen 06.02.2005. u 21:46 sati.