Jucer navecer imadoh jos jednu u nizu prastarackih veceri koju provedoh gledajuci prvu epizodu serije koja mi sad radi veliku konkurenciju Desperate Housewives: CIS:NY. Zapravo, nikada nisam ni bila neki fan originalnog CIS-a (Grissoma i ekipe: btw, tko mu je dozvolio da si uzgoji onu bradetinu, jel ima on image consultanta ili ne?? Brazdim, a to niposto nije dobro). A jos manje onog u Miamiju, kojeg stalno snimaju pod nekim narancasto-karamelnim filterom. I onaj Miami-Grissom, Horatio Cane, mi uopce ne pase. No, posto se sam samoprozvana NY groupie, rekoh sama sebi, pa bit ce ovdje New Yorka ko u prici, pa kad vec Muhamed nije mogao ici brdu, onda je brdo islo Muhamedu. Necu previse spominjati poraznu cinjenicu kako za svaku prepoznatu ulicu u kojoj sam bila izderah se 'De, ovo je krizanje 34th Ulice i Sedme Avenije!' Jadno. I kako mi se svidjela spica najave prve epizode: ispaljeni metak koji probusuje par jabuka zaredom u paramparcad.
Trebalo mi je neko vrijeme da se koliko-toliko naviknem na cinjenicu da je Gary Sinise (aka Mac Taylor) good guy (mislim, to je ko da sad stavis Brian Dennehyja da bude serijski ubojica). Da nece izvuci pistolj i odmah ispocmekati citav NYPD, zajedno sa Sipowitzem. U ovdasnjim novinama su ga vec prekrstili u Mac 'What's sleep?' Taylor. Tipicni njujorker koji ne nikad spava, kao i grad mu. Uglavnom, odmah postadoh vjerni gledatelj. Prica je bila dosta dobra: doktor frajer Bogdan Ivanov (naravno, Rus: bad commies, bad, bad; ali vec cekam kad ce Bruckheimer uvesti ekvivalent alkaide) koji je eksperimentirao na zenama kako ih potpuno paralizirati u vlastitom tijelu, tako da im je um netaknut, ali ne mogu nista drugo pomaknuti nego treptati ocima. Na mahove je cak podsjecalo na Se7en. I onda stupa na scenu Mac, sa zenskim sidekickom, koja neodoljivo podsjeca na onu konjinu od zene (Sarah Jessica Parker). Naravno, sve prsti od tipicnih CIS specijalnih flashback efekta: zdrobljeni vratovi, zgnjeceni mozgovi iz kojih prsti krv, razliciti stadiji raspadanja ljudskog tijela. Prije svake CIS epizode ovdje upozoravaju na 'this episode contains graphic scenes of violence and images which some viewers may find disturbing.' Pih, njonjavi Britanci! Uglavnom, Mac je borac za pravdu, NY ekvivalent Grissoma i Carusa, tipican gritty New Yorker, stono bi se ovdje reklo. Moram napomenuti da su malo zabrljali stvar sa time sto su upleli 9/11 pricu u Macov zivot: naime, zena mu Claire, je poginula, i u prvoj epizodi, na kraju, Mac se odveze na Ground Zero. Dobro, malo patetike, ajde sad, pa ipak je Jerry Bruckheimer producent, a ne Michael Moore. Sve u svemu, jedva cekam slijedecu epizodu. Uglavnom, CIS:NY rula i svake subote navecer u 21 sat cu imati onaj blazeni 'svinja u blatu' osjecaj.
Sto kod mene i nije tesko postici. Naime, isti takav osjecaj mi je trenutno prisutan u krvi jerbo downloadah Ocean's 12 soundtrack. Uopce me se ne tice sto je film kaoti bezveze, ovo, ono: em nisam ni gledala Ocean's 11, tako da sam u radnju upala ko s Marsa; em nemam neke kvazi-pretenzije sto se tice filmova (citaj: nemam ukusa), em nisam nista bas skuzila, ali zabavilo me to sto: 1) je soundtrack bio zgodan pa sam se sama zamisljala, recimo, ko Matt Damon (opseg mozga mi je otprilike ko i faca koju glumi u tom filmu), onako brzinski trceci u ritmu sountracka kroz rimske ulice; 2) em sto je Brad Pitt spavajuci slinio u avionu sa maskom na ocima; 3) sto skoro bijah jedina u kinu sa frendicom. Odoh se sad opet glupirat uz soundtrack. Tko bi sa mnom zivio, boze me sacuvaj?!
Post je objavljen 06.02.2005. u 12:33 sati.