You never liked to get
The letters that I sent.
But now you've got the gist
Of what my letters meant.
You're reading them again,
The ones you didn't burn.
You press them to your lips,
My pages of concern.
I said there'd been a flood.
I said there's nothing left.
I hoped that you would come.
I gave you my address.
Your story was so long,
The plot was so intense,
It took you years to cross
The lines of self-defense.
The wounded forms appear:
The loss, the full extent;
And simple kindness here,
The solitude of strength.
You walk into my room.
You stand there at my desk,
Begin your letter to
The one who's coming next.
Ona, nervoza, dodir, rastanak, jutro novog dana... nagovještaji pustoši.
Baš me zanima kako ću gledati na svoj život dok budem umirao.
Tolstoj. Smrt Ivana Iljiča. On je, kao, bio poslušnik. Radio je sve prema konvencijama. Život mu je bio igrokaz. I jedini čovjek s kojim je u životu uspostavio ljudski kontakt bio je sluga koji ga je ispratio u smrt. Hmm... Tolstoj je umro odvojen od svoje žene s kojom se posvađao nedugo prije smrti. Van Gogh je bio poslušnik svog ludilom nefiltriranog svijeta. Beethoven je bio poslušnik svog prkosa dok je gluh gledao kako orkestar bešumno odrađuje Devetu; u cijelom svemiru samo je on tada čuo svaku notu. Dostojevski, poslušnik proganjane duše. Kant, poslušnik beskompromisa. Shakespeare, paragon to animals or quintesence of dust, poslušnik-zajebant moći projekcije. Isus, je li on bio izabran ili je izabrao?
Jebe li to mene moja paradigma svijeta? Primam li i ja pisma i slažem ih nepročitana? Kao Leonard Cohen. Klizi li mi život izmedju prstiju, a ja trošim poklonjeno vrijeme pokušavajući ga zadržati? Sa svoje četiri dualističke ruke. Hm...
Ljudi zovu mamu kad umiru.
Volio bih da iz mene izraste ogromni, ogromni hrast. Ali jebe me malo škripa parketa što se provlači kroz šum krošnje. Jebe me malo puno toga.
And simple kindness here... pooka ti je majmun, bejbe.
No pasaran.
Post je objavljen 06.02.2005. u 06:03 sati.