Pravi mislilac dvadesetog vijeka
Oca nije upoznao, mati mu je bila nepismena. Najmlađi je dobitnik Nobelove nagrade za književnost ikada. On je ključni mislilac dvadesetog stoljeća: Albert Camus
Albert Camus je studirao filozofiju, no u njegovom su razvoju veliku ulogu također odigrali teatar i nogomet
Poe i četiri uvjeta za sreću
1) Život na svježem zraku
2) Ljubav nekog bića
3) Ravnodušnost prema bilo kakvoj ambiciji
4) Stvaranje
A. Camus: Carnets
Sizifa treba da sebi predstavimo kao sretnog.
A. Camus: Mit o Sizifu
U jednom svom eseju Brodski piše: "Vizuelna strana života uvijek mi je više značila od njegovog sadržaja. Fotografiju Samuela Becketta sam, na primjer, zavolio mnogo prije nego što sam pročitao i jedan red koji je napisao."
Nije mi stran ovakav brodskijanski interes za fizički izgled pisca, naročito ako su u pitanju pisci što su živjeli prije sveopće manije fotografiranja. Čini se da svaki od tih velikih pisaca ima jednu kanonsku fotografiju. Postoji ona slika Kafke na kojoj gleda u objektiv velikim očima punim neke metafizičke tjeskobe; postoji onaj blijedi mršavi bradati Dostojevski u teškoj kaputini s velikom kragnom, s dugoprstim rukama prekriženim na koljenu i odsutnim pogledom; postoji onaj smrknuti Baudelaire s čudnovato visokim čelom, ispupčenom donjom usnom i dvije ukošene bore što sijeku rub obraza, s golim vratom, glomaznom mašnom i bijelom okruglom kragnom.
Ipak, samo sam jednog pisca zavolio preko fotografije i prije nego sam ga čitao: Alberta Camusa.
O fotografiji Ta kanonska (barem za mene) Camusova fotografija izgleda otprilike ovako. Pisac je u tamnom kaputu (montgomercu) s frajerski podignutom kragnom, lice mu vidimo u poluprofilu: visoko čelo s ozbiljnim borama na sredini, oštra crna kosa začešljana naviše, guste obrve i tamne prodorne oči, izrazit nos, izbrijani obrazi, nausnica i brada, grimasa poluosmijeha, cigareta što viri iz lijevog kuta jedva otvorenih usta.
Imao sam deset ili dvanaest godina kad sam prvi put vidio tu sliku i ona je u potpunosti odudarala od djetinjske vizije tipičnog izgleda za jednog pisca. Jer, kad si dijete, misliš da je tipični pisac neki smotani cvikeraš, neko poput Sartrea, dok je Camus izgledao više kao glumac (da je zbilja bio i glumac saznat ću tek kasnije), kao Humphrey Bogart u ulozi Ricka iz Casablance ili Marlowea iz Velikog sna.
Ubrzo sam otkrio da je Camusovo djelo slično svom tvorcu: hrabro, ozbiljno i lijepo. Albert Camus zbilja je bio, kako reče Drago Jančar, pravi mislilac dvadesetog stoljeća. Poredeći Sartrea i Camusa, Jančar veli da se Sartreov angažman zbog njegove samodopadljivosti pretvorio u dnevni aktivizam, a da Camusov angažman ima smisla upravo zato što je cijelo vrijeme svjestan svog vlastitog apsurda.
Apsurd Prisjetimo se biografije čovjeka koji je riječ apsurd učinio "svojom" na način na koji je Kafka "prisvojio" riječ proces. Albert Camus je rođen sedmog novembra 1913. godine u Mondoviju, u Alžiru. Otac mu je umro za vrijeme Prvog svjetskog rata. Mati ga je teškim radom othranila i iškolovala.
Djetinjstvo i mladost bili su mu siromašni, ali sunce i more ipak su ih učinili blistavim. Camus je studirao filozofiju, no u njegovom su razvoju veliku ulogu također odigrali teatar i nogomet. Usprkos siromaštvu, Camus u mladosti i relativno često putuje. Njegove prve knjige zapravo i jesu svojevrsni lirski putopisi (Pirovanje). Pravu slavu, međutim, Camus stiče s kratkim romanom Stranac, prvotno objavljenim 1942. godine. Iste godine Camus objavljuje i Mit o Sizifu, fascinantan filozofski esej, koji je u isto vrijeme i svojevrstan komentar romana Stranac i jedna od najljepših (možda i najljepša!) nonfiction knjiga napisanih u dvadesetom stoljeću.
Neki kasniji romani (Kuga, Pad) možda i jesu bolji od Stranca, ali nijedna kasnija esejistička Camusova knjiga ne može se ipak mjeriti sa Mitom o Sizifu. Inače, u vrijeme izlaska ovih dviju knjiga Camus je aktivan u francuskom pokretu otpora.
Poslije Drugog svjetskog rata Camus će se istaknuti i kao dramski pisac, a njegov Pobunjeni čovjek potaknut će polemiku sa Sartreom, jednu od najslavnijih intelektualnih polemika uopće.
Godine 1957. (tek je proslavio četrdeset i četvrti rođendan) Camus je dobio Nobelovu nagradu. Život je, činilo se, tek bio pred njim. Samo par godina kasnije, međutim, filozofa apsurda je zadesila apsurdna sudbina. Četvrtog januara 1960. godine automobil u kojem su se nalazili Michel, Janine i Ana Gallimard, njihov pas te Albert Camus, sletio je sa ceste, udario u jedan platan, zatim se odbio o drugo drvo te se raspao. Žene su ostale nepovrijeđene, pas je nestao, Michel je teško ranjen (umrijet će nakon pet dana), Camus je ostao na mjestu mrtav.
Sat u automobilu ostao je zaustavljen na 13 sati i 55 minuta. U torbi koju je Camus imao sa sobom u momentu smrti pronađen je rukopis njegovog nedovršenog romana Prvi čovjek, rukopis koji će njegova kćerka objaviti 1994. godine u izdavačkoj kući "Gallimard".
Sreća Albert Camus možda je i najveći pisac dvadesetog stoljeća. Nije doživio ni pedesetu, a ostavio je opus velik i lijep, opus neprolazne vrijednosti. Stranac je bio i ostao paradigma vrhunskog kratkog romana; Mit o Sizifu je najbolja filozofska (i u etimološkom smislu!) rasprava o problemu samoubistva; Kuga je roman što najbolje u povijesti književnosti ilustrira svako opsadno stanje.
Camusova rečenica je dragulj od jednostavnosti i ljepote. Camus je pisac bez truni pozerstva, možda najskromniji veliki pisac modernog doba, pisac što je u fudbalu i kazalištu nalazio protutežu samoći pisanja, pisac čije uživanje u suncu i moru prosto isijava iz njegovih knjiga.
Camus je u isto vrijeme hedonista i moralist, Camus je filozof i strasnik, Camus je i vrhunski stilist i angažiran pisac, Camus je najsretniji spoj homo poeticusa i homo politicusa. I makar je apsurd riječ koja se najčešće vezuje za Camusa, ključna riječ njegovog (književnog) svijeta jest ipak riječ sreća. Posljednji pridjev u Kugi i Mitu o Sizifu je identičan: sretan. Sizifa trebamo zamisliti sretnog, a kuga će svoje pacove poslati na sretan grad. A prvi Camusov roman, roman koji nije objavio za života, a koji se često smatra skicom za Stranca (glavni junak tog Ur-Stranca zove se Mersault!) nosi naslov Sretna smrt. Riječ je, dakle, o sreći.
U Camusovom se djelu ne traga za izgubljenim vremenom, nego za srećom. Ljeto, primjerice, počinje Holderlinovim motom Ali ti si rođen za bistar dan…, a završava rečenicom: "Uvijek sam imao dojam da živim na otvorenome moru, okružen prijetnjama, u srcu kraljevske sreće." Ponovo sreća! Od djetinjstva na pola puta između bijede i sunca, djetinjstva kojim je vladao divan zanos, Camus je bio tragač za srećom.
Čovjek koji je govorio: "Ovo je moj svijet i ja ne mogu živjeti mrzeći ga", morao je tragati za srećom. Potragu, odnosno život prekinula je (saobraćajna) nesreća. Bio je to oblik, bilo je to lice njegove smrti. "Ljudi umiru, oni nisu sretni", veli se u Camusovom Kaliguli.
Post je objavljen 05.02.2005. u 23:37 sati.