Iz daljine , kroz mračne šume
dopire zov srebrne muzike
vječiti marš Života
zove korake hrabre
stazama nepoznatim.
Ponovo,neobuzdano i divlje,
lepršaju kose
vjetrom povoljnim.
Uspori! Ti , Vrijeme!
U kapljama soka tvojega
želim uživati nerazumno.
Odjednom se i zvijezda
sa trona nebeskog smiješi
na polja suncokreta
dozrela u ljeto.
Livade mi u susret hode
ja, putnik izgubljenog sjećanja
na istrunulo sijeno.
Sad samo zelen
u srcu mi svate
iz rijeke izašle,zore su moje
boje pelikana.
Uspori! ti, Vrijeme!
i lagano sviraj
tankim strunama.
Svijesna sam moći tvoje
i nota koje Životu mi daješ!
Post je objavljen 04.02.2005. u 23:34 sati.