Pjevao je neku staru pjesmu koju ga je još baka naučila.
Meknite se s`e gore…
Nije mu izlazila iz glave. Svaki put je isto noć poslije. Tko pivu večera, mineralnu za doručak pije. Pokušavao je raznim metodama otjerati melodiju iz glave. Nije uspijevao.
Meknite se s`e gore…
Počela ga je zabrinjavati ta fiksacija.
U jednom trenutku je skijao na Sljemenu. Crveni spust noću, dok još nije postao monden. Tišina isprekidana šumom rezanja snijega od strane nekog od pedesetak sretnika. Kraj ožujka. Pun mjesec. Anticiklona. Pogled na Zagorje i škripa trosjedežnice. Savršeno.
Meknite se s`e gore…
Možda stane ako počnem pjevati neku drugu pjesmu, pomislio je.
Samo živi samo budi svi odgovori doći će sami…
Uzalud. Ni Bare ne pomaže. Opet se vraća. Praćena vizijom brda kako ide prema Muhamedu. Kad on nije prema brdu htio ići.
Meknite se s`e gore…
Jebemu miša…
Ruksak na leđima. Izgleda da sam sada na Žumberku. Lijepo je kad se čovjek umori i nadiše svježeg zraka. Špek. Kruh. Švicarski nož. Za okrijepu. Pljoska, da brže prođe vrijeme. Neke stvari se nikad ne mijenjaju.
Meknite se s`e gore…
Odustajem. Pametniji popušta…
Izvolite gospodine.
Kao po narudžbi, konačno je došao na red.
U ovom trenutku se širi slika, i može se uočiti da naš junak stoji u redu u banci. Užurbano razgovara s službenicom. Uzima novac i potvrdu. Sprema ih u džep i uz kurtoazni pozdrav se upućuje prema izlazu.
Udarac zubatog zimskog sunca ga zasljepljuje. Ne trenutak je zastao. No već idućeg trenutka je kraj začuđenih namjernika šutke trčao preko Trga bana Josipa Jelačića koliko su ga noge nosile. Bez ikakvog vidljivog povoda. Valjda je samo bio sretan što je živ.
Melodiju više nije čuo. Očito je samo trebao izići iz te stare granitne građevine.
Post je objavljen 04.02.2005. u 19:49 sati.