Pregled posta

Paragvaj

Probudila sam se neposredno prije nego je bus usao u Foz. 16 sati drndacine. Totalni dernek!
Bila sam blago razocarana sto nisam zavrsila u Paragvaju. Cisto s avanturistickog stajalista, ne...
Smjestila sam se u neki jeftini hotel u kojem nitko od osoblja nije pricao engleski i krenula u obilazak grada.
Brazilci su imali pravo.
Nije bilo nicega.
Samo crvena prasina, par ducana, par restorana, gomila gringo turista i slapovi u neposrednoj okolici.
70% ducana su bili ducani s vjencanicama. To valjda meni u inat. Ja se, naime, jos nisam udala, a ne znam ni kad cu. Ne da se oko toga previse uzbudjujem. Za razliku od moje mame koja svakog mog jebaca vidi kao potencijalnog zenika.
Ostatak radnji u gradu se sastojao od gomile frizerskih salona (iako gradjani Foza nisu profitirali od toga jer su manje vise svi imali bezvezne frizure), frizerske skole te par trgovina s cipelama. U cipelarnicama su prodavali japanke. Najvise one s motivom ugrozenih brazilskih zivotinja. Kupila sam jedne. Svijetloplave na ugrozenu morsku kravu.
U gradu se nije imalo gdje za izic, a i restorani su se zatvarali oko 8 navecer. Iza 8 na ulicama vise nije bilo nikoga pa sam camila u sobi i gledala brazilske grozomorne TV programe na televiziji.
Slapovi su, doduse, bili super. Veliki i bucni. I bilo je raznoraznih zivotinja za vidjet....papagaji, tukani, marmoset majmuni i jos neke zivine kojima ne znam ime, al su cool.

Vec prvi dan boravka u Fozu sam izvadila kartu i pocela odmjeravat Paragvaj.
Ciudad Del Este je bio blizu. Na samoj granici. Nije izgledalo daleko.
Meracila sam se tako za otic tamo par dana. Paragvaj me zvao ko sveti...erm...ne znam....svastanesto.
Cula sam da lokalni bus vrlo cesto ne stane na granici da se obave formalnosti. Odmah sam skuzila da je to moja jedina sansa da odem u Paragvaj jer nisam imala vizu.
Uzela sam pasos, 50 reala, kameru, podabukla se i osla na bus stanicu.
"Oni...jel ovdin staje autobus za Paragvaj?", pitala sam neku zenu i brzo nadodala "Lokalni bus, to jest...?"
"Staje!", rekla je lokalna zena.
Dosao je bus.
"Jel ovo za Paragvaj?...Ciudad Del Este?", pitah sofera
"Jest"
"Jel ima mjesta?"
"Ima"
"Onda cu unic."
"Unidji", rece sofer
Na granici je bus usporio, a paragvajanski granicni policajci su virkali kroz prozore.
"Shit, bolje bi mi bilo da slozim neku lezernu Latino facu da me ne skuze", pomislila sam glupavo.
Nisu me skuzili (ne zbog face, nego zbog ljenosti i fjake) i unisli smo u Paragvaj. Neki legalno, a neki (ja) ilegalno i bez vize.
Ciudad del Este je bio na samoj granici. Izgledalo je ko divlji zapad. Gomila Paragvajaca koji su mesetarili svim i svacim, crvena prasina, totalni lom i krs.
"Nish, odvest cu se malo dalje i izic u centru", mislila sam.
"Kurac ces izic", mislio je onaj gore.
Na slijedecem raskrscu bus je stao i unutra je usla gomila sumnjivo izgledajucih Paragvajaca koji su proslijedili bjesomucno mijenjat novac sa svim mojim suputnicima. Ja sam i dalje sjedila ko gljiva i grcevito se drzala svojih reala.
Nakon sto su svi (osim mene) promijenili novac, bus je nastavio dalje. Cekala sam svoju sansu da izidjem u "centru" i pravila se pametna. Naravno da nisam nikog nista htjela pitat. Kaj bi ja, SVJETSKI putnik, nekog pitala za direkcije, recimo?? A, neeeee, JA ZNAM gdje idem.
Odjednom je grada nestalo i pojavila su se sela i njive, a potom nistavilo. S grozom sam zakljucila da je onaj krs i lom zapravo bio centar Ciudad del Estea. S jos vecom grozom sam zakljucila da nemam pojma kuda ide ovaj bus.
Waaaaaaaaaaaaaargh!!!!
Konacno sam se izgubila u Paragvaju.

Koja sam ja koza!!! Ilegalno u Paragvaju, bez njihovih novaca, bez kreditne kartice i bez znanja spanjolskog.
Vozili smo se tako dva sata. Kroz Paragvaj. Po mojoj procjeni bili smo na pola Paragvaja. Nije to velika zemlja. Ja ovo nisam mogla vjerovat. Naravno da i dalje nikog nisam htjela nista pitat.
"Nisam luda da pitam pa da me skuze kao gringo turistkinju", mislila sam, potpuno slijepa na cinjenicu da bez da ista zucnem izgledam ko gringo turist.
Cekala sam svoju sansu i tiho panicarila.
Na cesti smo taman prosli tablu na kojoj je pisala Asuncion. Neeeeeeeeee!!!! Ovo se ne dogadja meni!!!!!
Jebeni bus ide za Asuncion!!!! Waaaaaaarghhhh!!!!!
Ja moram izic!!!! Waaaaargh!!!!
Vozili smo se i vozili....pored nas su prolazile krave, konji, seljaci na onim drvenim seljackim vozilima koje vuku konji, poneki olupani auto i tako...gradova nigdje.
Odjednom....i ovo je bilo ko fatamorgana....sam ugledala taxi ispod nekog ogromnog drveta i taxistu kako gundi unutra. Nije mi bilo jasno sto taxi radi usred nicega (kraj ceste su bile samo tri kuce...dakle, nedovoljno za selo), al sam rekla soferu da ja izlazim ovdje i izisla.
Cim sam izisla, 2 klinca sto su se igrala kraj ceste su prekinula igru i poceli me gledat kao da su se svemirci spustili u njihovo dvoriste.
Iz susjedne kuce je izisla neka zena i isto me odmjeravala. Mora da sam izgledala ko cudo sva ispeglana, u novim japankama na ugrozene zivotinje, rucnom torbicom i chanel suncanim naocalama.
Ja se nisam dala smest i hrabro sam se uputila prema taksiju.

Bio je to najgori taxi koji sam u zivotu vidjela. Izgledao je krsevno.
Taksist je i dalje gundio.
"Khmmmm....izvinite...molim vas", obratila sam se taksisti na portugalskom.
"O, dobar dan....", rekao je on na spanjolskom i dodao jos nesto sto nisam razumijela.
Dernek! Ja njega ne mogu razumijet.
"Jel me mozete odvest u Ciudad del Este?", nastavila sam dalje na portugalskom
"Ciudad del Este??????", cudio se on, "Gdje tocno u Ciudad del Este???"
Shit, sta sad?
"Erm....kraj brazilske granice."
"Odvest cu te kraj shoppinga Mona Lisa", pretpostavljam da je rekao taksist ignorirajuci me.
"OK....jel mogu platit u realima?"
"Mozes", nasmijao mu se brk.
"Koliko?"
Oderao me.
"Dobro, moze", bilo mi je svejedno i uostalom, nisam se znala cjenkat na spanjolskom.
Nadala sam se da nece rasprest pricu sa mnom.
Krivo sam se nadala.
"Odakle si?", pitao je taksist.
"Hrvatska", procijedila sam
"Grcka???"
"Ne, Hrvatska"
"Aaaa, Grcka!"

"bla bla bla...decko u Paragvaju???", nastavio je on dalje.
"Ne"
"A sta onda radis tu?"
E, to mu nisam znala objasnit.

Konacno smo dosli u Ciudad del Este. Izisla sam. Paragvajci su i dalje mesetarili. Malo sam razgledala. Nije bilo niceg i izlgedalo je opasno.
Skuzila sam da mi kao gringo turistkinji nije najpametnije setkat lezerno okolo, a jos manje vadit kameru da nesto uslikam. Shit, ne mogu valjda iz Paragvaja otic a da ne kupim nista i ne uslikam nista?
Znam, uslikat cu granicu!










Post je objavljen 04.02.2005. u 15:11 sati.