Danas prolazim kroz grad, i kroz glavu mi je navrlo toliko misli, pa sam moro neke od njih podijeliti s vama. Naime, primjetio sam da je moj grad poseban u svakome pogledu. Istovremeno je predivan i odvratan. Danas sija sunce, ima malo oblaka, tek toliko da povremeno sakriju sunce, ljudi šetaju, svatko priča sa svakim, svi se pozdravljaju i grle. Idući dan padne kiša, i pada cijeli dan, hladan vjetar, ruke su toliko hladne da ne osjećaš ništa, ne možeš pušiti cigaretu od hladnoće. Zašto ja sada ovo pišem, kada je to tako u svakome gradu?
Ep evo zašto : Koliko se kod nas mijenja vrijeme, tako se mjenjaju i ljudi. Danas smo popili kavu, a sutra nož u leđa zato što ti nisam vratio npr. neki cd... Sranja se događaju svaki dan, a ljudi se ponašaju kao da se istovremeno MRZE i VOLE. To je ono što moj grad ćini posebnim... Ali to nije dobro, više ne znaš tko su ti prijatelji, ne znaš na koga možeš računati. A ima toliko puno "prijatelja danas". Naravno pod ovime ne mislim na svoje uže društvo, jer tu smo svi kao braća. Ima li kod nas prepirki? Pa naravno da ima, to je normalna stvar za svako društvo, pa nismo svi jednaki... Ali to su zanemarive stvari.
Anyway, moj grad je poseban, ali ne onako kako ja želim da bude...Poznam vas jako puno, i svi ste na neki naćin posebni. I kad bi svatko izvukao iz sebe samo one najbolje vrline, ovo mjesto bi bilo najljepše...Ali ljudi nisu takvi više nažalost. Ljudi se boje svojih osjećaja i svojih lijepih vrlina, i zato pokazuju samo one loše, i ponašaju se svi jednako. To nas čini ljudima-mašinama. Ja NE želim, niti ću ikada biti mašina....
Sve vas pozdraljam, i nemojte biti ljudi-mašine.... Budite posebni...
:) :) :) :) :)
Post je objavljen 03.02.2005. u 23:36 sati.