Kraj pruge. Zadnji crni pragovi na izmaku kopna.
Nas dvoje. I nisko zimsko sunce.
Sjedimo na simboličnoj pružnoj zapreci, koja samo u glavama djece predstavlja nešto što bi moglo zaustaviti vlak kojemu bi zadnja stanica bila u moru.
Simbol kraja zbog nemoći kontrole.
Sjedimo i gledamo u škrto sunce. S leđa nas mimoilazi ledeni dah iz utrobe Silnog i mirisi tisuća željezničkih pragova. Mirisi zadanosti koji se gube u beskraju mogućnosti.
I nas dvoje na tom mjestu. Nas dvoje. Saminijemigluhi.
I miris kraja. U svjetlu početka.
Gledam je u oči. I vidim svoje. I volim ih jer su moje.
Tu, pred strahom od sigurnosti kraja. Tu, pred nadom u zagrljaj početka.
Sjedimo i gledamo u sunce na svom putu.
Na svom putu bez početka i bez kraja.
Post je objavljen 03.02.2005. u 21:29 sati.