Pisala sam već o roditeljstvu, o osjećajima, o problemima i radostima i tako dalje.
Ali uistinu nije dovoljno samo jednom napisati sastav i prezentirati ga javnosti misleći da smo tako na neki način ispunili roditeljsku dužnost tj. ispucali neku kvotu hvalisanja.
Sad, tek sad kad je napunio 2 godine mogu reći da je najzanimljiviji, najljepši, najdraži, naj, naj, naj, naj...
Jedna moja draga Prijateljica jednom je izjavila: "Ja život djelim na onaj prije i onaj nakon rođenja mog sina. Ne znam kako sam mogla živit bez njega."
U toj rečenici sažela je sve ono što ja mislim i osjećam.
Kad rodite, imate malu, tulavu, živčanu, plačljivu bebu koja samo leži, urla, plače, kaka, povraća i sl.
Apsolutno ništa ne radi osim šta vam trenira živce i izaziva u vama izljeve ljubavi uglavnom kad je u horizontalnom položaju, zatvorenih očiju.
Onda ta mala tulava bebica malo naraste, pa počme sjedit, gugutat, puzat, jest kašice, mahat rukama i gledat vas direkt u oči.
To je već nešto drugo i automatski vam je puno draža ta vaša beba.
Da ne govorim o periodu kad se vaša beba svojim vlastitim nožicama otisne u veliku avanturu zvanu "od kauča do stola" i kad poče slagat samo sebi razumljive rečenice.
Mi smo prešli taj nekakav magičan prag od dvije godine i puno smo toga prošli zajedno.
I suze i smijeh, i urlanje i vikanje i histeriju i nirvanu, i probleme i radosti.
Ne znam da li jeakav slučaj samo kod mene ili je to jednostavno logičan slijed događaja, ali ja svoje dijete upravo sad najviše volim.
Hoću reći, čini mi se da ga nikad do sad nisam toliko voljela i da si nikad nismo bili bliži.
Znam da glupo zvuči, pogotovo uzmemo li u obzir da smo praktički 9 mjeseci živjeli jedno u drugom, no nadam se da me razumijete.
Ne samo da iz dana u dan naočigled raste nego i sazrijeva, postavlja pitanja, priča, zaključuje, bori se za svoj teritorij, nego me iznenađuje konstantno.
Ima već nekih 4, 5 dana da je prešao sa pelena na tutu, i to tako lako, jednostavno, bezbolno...kao da to radi čitav život.
Više mi ni ne kaže kad mu se kaki/piški...sam ode u zahod, skine gače, sjedne na tutu, napravi što treba, istrese to u zahod i baci tutu u kadu.
Ja fakat po ničemu ne primjetim da je bio u zahodu :)
I tako sam ponosna, tako, tako ponosna...ma kao da mi je donio pohvalnicu ili prvo mjesto na nekom natjecanju.
Ovo je valjda smisao roditeljstva.
Kad ga stisnem u krilu kao sad, zagrlim ga objema rukama i kad mi uzvrati zagrljaj i osmjeh.
Osjećam da je prošla ona kritična faza identiteta i da je možda vrijeme za drugo dijete.
To mi je uostalom pokazao i jučer; podigavši mi majicu i poljubivši mi trbuh.
"Jer tu će"-kaže on meni "skojo živit moja se-a (seka)"
No ja sam još uvijek presebična i želim ga samo za sebe.
Mog majog muškajca:)
Post je objavljen 03.02.2005. u 13:30 sati.