Počelo je. Otkrili su me. Mali ovalni poklopac od šahta uletio mi je kroz prozor, probio vrata od sobe i zabio se u zid. Srećom sam bio u wc-u, čistio zube koncem. Da sam bio u sobi, slomljeno staklo bi me sigurno unakazilo. Čudom, laptop mi je ostao neoštećen. Polako sam prišao slomljenom prozoru i provirio vanka. Svi šahtovi oko moje zgrade bili su otvoreni, a iz njih je bljeskala plavičasta svijetlost u hipnotizirajućem stroboskopskom ritmu. Nije me bilo strah. Znao sam da će ovaj trenutak kad tad doći. Čak sam osjetio i neko čudnovato olakšanje. Bili smo po prvi put oči u oči, ja i oni. Oni. Ili ono. Kolektivni azil savjesti čovječanstva. Profitno orijentirano utočište svojevoljno predanih duša za eksperiment bez presedana. Eksperiment cilj kojeg se mijenjao u kaotično-konjunkturnom ritmu burzovnih indeksa.
Eksperiment čija se svrha svakodnevno opravdavala verifikacijskom metodom pomno odabiranih podataka, svaki dan bi prošli dan proglašavao taktičkim potezom, krivi smijer kojeg je saglediv samo unutar krajnje fleksibilne strategije koja se oslanjala na potpunu ravnodušnost javnosti i kolektivni riblji memory-spam. Godine indoktrinacije u svrhu potpune user-friendly self-indulgence simulacije života. Sve je moguće u ovom svijetu hiperrealnosti. Cijeli grad je bljeskao u ritmu energetskog pulsa simulirane stvarnosti. Phi-phenomena...
Tromost mojih osjetila, urođena podatnost mog uma, polako me vukla i moj svijet je počeo pulsirati istim ritmom otvorenih šahtova. Onda sam čuo pijani glas kako viče: Majku li vam jebem, da vam jebem... a potom mukle udarce zatvaranja šahtova... i dva radnika Čistoće. -Uh, sve mi nešto bljeska u glavi, bog me jebo blesava... jebl'a me ona rakija, da me jeb'la... Šahtovi su se polako zatvarali, dok su dva Viteza Stvarnosti polako obilazila moju zgradu i psovala. Nije to do rakije, druže... takav ti je pos'o. Oni nešto sjebu pa ostave, ti to nađeš pa popraviš. Udavili bi se u svojim govnima da nas nema. Ono, kad nas ne primjećuju dok mi meljemo u kamionima njihove tajne i prljavštine, to ti je od straha. Jer samo mi znamo na što se njihov život svodi. Oni su zadnja faza pocesa proizvodnje. Potrošnja, druže. A potrošnja ti je uvijek proizvodnja smeća... oni su strojevi za proizvodnju smeća, ha ha ha... a ovo što bljeska, od toga tebi ništa ne može biti. Imun si, brate, od smrada ostataka njihovih života. E, da nije rakije, znao bi ti o čemu ja pričam... ajde, zatvaraj te šahtove. Neman je nemirna večeras, neka je budala podjebava... najebat će neko ni kriv ni dužan, neko od nas nepotrebnih. Mi smo ti ona potrošna ljudska roba, ona granica koja njih plaši, ona crta, prelazak koje njih užasava. Mi smo znak STOP – ne idi dalje. Oni se nas boje. Mi smo jedini referent u njihovom lažnom životu... jer vrijednost se bazira na oskudici onog što je vrijedno, i kad bi mi imali kao i oni, sve bi njihovo postalo bezvrijedno. Mi smo jedini čvrsti kamen u temeljima njihovih kula od zraka. Siromaštvo je po definiciji odsustvo bogatsva. Oni su bez nas izgubljeni. I svaki pokušaj da budemo jednaki unutar ovog sustava vrijednosti znakova samo je simuliranje humanosti. Mi nikad ne smijemo postati njima jednaki. I zato im se trebaš smijat dok prolaze pokraj tebe i misle: Hvala bogu, bar na ovo nismo spali. Ha, ha, ha, ha... e jeb'la te rakija da te jeb'la... Svi na barikade, ha ha ha....
Tišina tamo, stoko seljačka! – začuo sam susjeda kako skrivečki viče...
Dva Viteza Stvarnosti podigla su pogled. Jedan se klatio u mjestu i smijao zatvarajući šaht. Drugi je bio obučen u crne gumene hlače i crvenu jaknu. Gledao me i pjevao: Oooo, Pavel, sjećaš li se... Španije.
Post je objavljen 02.02.2005. u 23:45 sati.