zalim za vremenom iz komunizma i guess. kad sam jedno ljetnog jutra uzela nekoliko dinara iz svoje super - tajne kasice prasice i trcala do zeljeznickog kolodvora da kupim onaj kviki snack s sretnim klokanom na omotu.
kad su bronhi bomboni imali pravi okus i u album zivotinjskog carstva samo slicice pricvrscivali karbofiksom. sad me samo i touch proizvodi podsjecaju na karbofiks. ne mogu se vise igrati kolaz - papirom. sad imam kavu i cigaretu.
odlazili smo na more u staroj zastavi usred noci. starci su nas nosili polako da nas ne probude, a noge nisi nakon budjenja mogao spusiti na pod jer je sve bilo puno stvari. ta voznja bila je dozivljaj djelomice vec zbog te slobode da stojis na sjedalu i cekas da vidis izranjanje plave vodene mase iza kamena. vrucina i suncanica, pretpostavljam, bili su uzrok drugog dijela "potpune omamljenosti".
telefonirali smo na crvenom telefonu i trebalo je paziti kako okreces broj. neprestana ponavljanja.
zelena crtanka i plavo odijelo za igranje u snijegu.
rijetki, pateticni bor je bio prepun bombona i sitnica. vezali su ga svake godine za komade namjestaja jer sam unistila dva seta ukrasa.
danas su to strogo uskladjene crvene kuglice, strateski postavljene na savrsenom drvcu.
dan kad sam klinca iz kvarta opalila velikim kamenom u glavu. zivjeli smo "na gradilistu", kvartu u izgradnji. vozila sam prasnom cestom svoj plavi biciklic. jednog dana se slomio na dva dijela. gledala sam djeda kako ga popravlja. svi su u to vrijeme jednostavno znali stvari.
jedno ljeto bosim nogama skocila sam na vruci, svjeze izlijani, crni asfalt. stavili su me pod tus. i was in the spotlight. prasnih obraza niz koje su tekle suze, crnih tabana koji su izazvali toliku paniku, nikad se nisam bolje zabavila.
sreca je znacilo imati veliki sjajni tirkizni balon punjen helijom.
tuga - gubitak tog balona.
tjesili su me sljakeri koji su postavljali plin u kuci. rekli su da ce letjeti daleko u nebo.
zanimalo me koliko daleko.
do prve crne rupe, rekli su.
Post je objavljen 02.02.2005. u 21:33 sati.