Svađam se sa starcima. Opet. Dan je tako dobro počeo. Smijala sam se.
Psmtr. Znam, odgađam stvari. Znam, osorna sam i tvrdoglava. Puna mana. Bezosjećajna. Nezainteresirana. Svadljiva. Pokraj izraza 'loveble' stoji prekrižena moja slika. Prema svima sam bolja nego prema vama. Ne interesira me što mi imate za reći. Jedini način komunikacije koji poznajem je vika. Zato sam vas izbjegavala dok me boljelo grlo. Da, mama i tata, to je vjerodostojna slika koju ste stvorili o meni.
'Jeste li ikad pokušali počiniti samoubojstvo? Zaspali plačući?' Da, jesam.
Jer ipak imam osjećaje, i svađe me povrijede.
Psmtr i pokazivanje osjećaja. I uvrijeđenost koja gradi zidove. I bedemi koje sam stvorila i koje teško rušim. I bodlje na oklopu koje inkrustiram vapnencem. I ljubomora na normalne odnose koje očito ne mogu ostvariti. I želja da budem drugačija, i istovremeno ista kao i drugi (sretni) ljudi. I virtualni svijet u koji bježim. I ono što jesam..
I genetika..
Hejtam--- ništa sretnija.
Post je objavljen 02.02.2005. u 21:00 sati.