Milijun pitanja i niti jednog odgovora, te milijun krivih odgovora na jedno pitanje. Samo alternativna rješenja za lakše preživljavanje. Zašto sam isfrustriran? Ne gledam sve crno i predsuicidalno ali stalno gledam na svijet iz neke velike praznine. Prvo sam mislio da sam drugačiji od drugih, onda sam mislio da je društvo, zajednica kriva, a sad više uopće ne mislim. Znam da problem nije samo u meni jer bi se to odavno promijenilo. Znam da nije problem i u ljudima koji me okružuju jer ih stalno mijenjam i tražim one kvalitetne koji to zavrijede da ostanu uz mene za stalno i ja uz njih. Mislim da sam se posthumano rodio. Ovo nije moje vrijeme. Ovo jesam ja ali što je ovo oko mene? Bojim se da ću život potrošiti tražeći ono što možda i ne postoji. Sve što tražim je odgovor. Odgovor na pitanje koje ne znam postaviti. Na pitanje koje je nemoguće stvoriti. Možda život nije potraga za odgovorima, već pravim pitanjima. Ako točno što želiš pitaš, takav odgovor i dobivaš. A na kraju, koga pitati? O opet sam sa počeo vrtjeti u krug. Začaran krug. Imam osjećaj da ne tko ne želi da otkrijem istinu, ako takva postoji. A što je istina? Istina je svijet kakav je ili samo projekcija naših želja? Ma koliko se trudili, nikad nećemo moći razumno i realno razmišljati jer smo ograničeni vlastitim osjetilima i osjećajima. To je kao filter za informacije i podatke koje primamo. Sve prvo prođe kroz naša osjetila a tek onda dođe do mozga i stvara sliku. Ali svatko doživljava stvari na svoj način. Svatko ima vlastitu sliku. Čudim se kako se uopće međusobno slažemo! Kuda vodi moja priča? Ovo je priča koja nema poantu, nema temu, nema ideju ni sadržaja. Ova je priča samo trenutačni vrisak moga uma. Vrisak mog uma…
Post je objavljen 02.02.2005. u 11:01 sati.