Ono što sam htio reći i pokazati je zapravo da smo mi generacija koja je jako ogorčena svijetom oko sebe takvim kakvim je i da nam ne dozvoljavaju da djelujemo i nešto napravimo protiv toga jer smo vječno "nezreli i neiskusni", omalovažavaju nas a najgore je što većina to nesvjesno prihvaća. Što se onda dešava? Postajemo ono čega se najviše bojimo - ništa. A to jako frustrira i boli. Više nemamo jasan cilj. Nama treba nešto više od završavanja škola, fakseva, pronalaska dobrog posla u korumpiranom društvu. Nama treba neki zajednički bolji cilj koji više vrijedi od svega ovoga, nešto u što ćemo svi bezuvjetno vjerovati jer smo i to izgubili - vjeru. Ne vjeru u Boga , ne vjeru u sebe, već vjeru u bolje sutra. Vidimo samo preživljavanje i krpanje iz trenutka u trenutak (ono što radi većina naših roditelja). Osjećamo se kao "propala hipi generacija. Hipiji su se borili protiv rata i konzervativnog načina života, protiv politike i u to su vjerovali, sedamdesetih je nastalo hrvatsko proljeće i studenti su se borili protiv vlasti koja je sve gušila, a njima je to dosadilo gledati i to su vjerovali, devedesetih je bio rat i mladi su se borili za državu, svoju državu, svoj dom i u to su vjerovali. Mi smo poslijeratna generacija koja je bila premlada za rat i koja je odrasla u ratu (borba nam je u krvi), na koju je prebačeno mnogo frustracija i mržnje, a nismo ni krivi ni dužni.
Jaki smo mi, nevjerojatno jaki, ali ne iskorištavamo naš talent. Pametni smo, usudio bih se reći i puno pametniji od vas, ali nam fali iskustva, onog iskustva koje te ispunjava. Vi stariji to imate. Pa iskoristite to vaše znanje i iskustvo te stvorite generaciju koja će napraviti nešto, koja će se boriti za bolje sutra. Dajte nam dobar cilj.
Post je objavljen 02.02.2005. u 11:01 sati.