Sad ću vam ispričati najnoviji razvoj užasa koji nazivam svojim životom, ali mislim da će biti puno istomišljenika, tako da je ovo i u njihovo ime.
Nekoliko nedavnih događaja me ponovo natjeralo na razmišljanje o nekim generalnim stvarima i koliko ih krivo shvaćamo. Mislim da previše vremena gubimo ne na nevažne stvari, već u potpunosti nepotrebne.
Ljudi stvaraju čudne ciljeve i prioritete u životu, gledaju se kao moderna zajednica koja si određuje kao glavnu svrhu djelovanja poboljšanje i napredovanje u modernom društvu u sladu sa nekim državnim, europskim, vjerskim, svjetskim standardima, kako bi nam svima bilo bolje, ljepše, da možemo uživati u životu, da se osjećamo ispunjeno u skladu, miru, sreći i laži.
Kako ja mogu živjeti sa takvim ljudima koji odbijaju vidjeti vlastite greške i odbijaju ih priznati jer se boje da bi izgubili sliku vlasti i slatke moći na koju su navikli i u kojoj su izdresirani i odgojeni te nam postavljaju trikove poput medija i samih karizmatskih govornika, političara da drže masu u krivoj predodžbi svijeta sa lošom izlikom da ne bi došlo do kaosa i anarhije te o njenoj neophodnoj nužnosti. Njihova je funkcija ponejašnjavanje nejasnoga.
Manipuliranje ne znači da nekog ugnjaviš ponavljanjem, nego da nađeš pravi izraz i ubaciš ga u pravo vrijeme. Pa mi živimo u «matrixu» vlastitih umova poput običnog kolektiva, zaluđeni slikom slobode i svih prava dok smo zapravo samo još jedan poslušan i predvidljiv mrav u velikom mravinjaku.
Zaboravili smo na male i prave vrijednosti, zaboravili smo to cijeniti. Zaboravili smo na onaj trenutak koji nas ispunjava. Najviše cijenimo, materijalno, kapital. Stvari koje posjedujemo, na kraju posjeduju nas.
Od životnog limuna radimo limunadu! Što više dobivamo, to imamo manje za dobiti te nam na kraju prodaju maglu. Vidio sam jedan natpis na tramvajskoj stanici i nasmijao koliko je točan: «Vi tramvaj-ljudi ste guske u potrazi za maglom!»
Šećem i pričam nekidan sa prijateljicom. Pitam ju kako je, ima li što novog? Kaže mi da je samo učila, da su joj stisnuli ispiti na faksu, no da je ih je dala. Pita me nemam li i ja uskoro ispite. Kažem joj da imam, točnije da sutra imam dva, na što me ona blijedo pogleda i pita pa zašto mi šećemo po lijepom vremenu umjesto da ja učim, da kakvi su mi to prioriteti u životu, o čemu ja mislim.
Ispao sam neodgovorni luđak. I sad si mislim kako zapravo izgleda scenarij modernog ljudskog života:
Čovjek se rodi i nekoliko svojih prvih godina živi u neznanju ili ti blaženstvu. Svi paze na tebe i svi razmišljaju za tebe. S vremenom ti se razvija inteligencija a sa njom i samostalnost. Najednom se nađeš u vrtiću i već si bačen u kolotečinu života a da ni ne znaš što te snašlo. Slijedi osnovna škola gdje počinje dresura i tortura koja se nastavlja i pojačava u srednjoj školi. Kad ju i ako završiš, biraš faks ili posao. Ako više nisi za škole prijaviš se na burzu u nadi da će ti naći dobar posao i tako se nekoliko godina nadaš radeći na crno i ostavljajući kičmu po građevinama. Manje-više se zaljubiš i u sljedećem se trenutku nađeš sa djetetom u kolicima žicajući «dedu i baku» da ga pričuvaju dok trčite na drugi posao jer morate otplatiti 3 kredita i još vam gazdarica prijeti deložacijom jer niste platili najam stana već 3 mjeseca. Taman kada se uspijete skrpati, djeca su skoro odrasla i samo što nisu došli sa problemom glede droge i sličnih supstanci ili još bolje dođu moliti možete li im pričuvati dijete dok trče na drugi posao dok vi još morate plaćati alimentaciju od drugog propalog braka. A sa faksom je slično. Samo na to se dodaje još pet do deset godina na ako završavanje, premda sigurno neće biti posla struci pa se tek onda prijaviš na burzu i dalje se zna. Ako uspiješ preživjeti cijeli svoj radni vijek i doguraš do mizerne penzije koja jedva pokriva režije ali ne i neophodne lijekove, napokon nađeš trenutak vremena za sebe. I tek se tada možeš posvetiti sebi u potpunosti. A možeš li onako umoran i imaš li uopće volje. Ne, samo čekaš svoj red na mirnu smrt. I to ti je život.
Kakvo je remek-djelo čovjek! Kako plemenit umom. Tako neizmjeran u sposobnosti! U liku tako skladan i u kretnji divan! Kako je sličan anđelu u djelovanju! U shvaćanju na Boga nalik. Ljepota svijeta! Životinjama uzor. A ipak, što je meni ta kvistenca praha?
Život je zasjeda u kojoj na čovjeka vrebaju rane. Katkad se osjećam kao pijun na pogrešnoj šahovnici ili kao da sam dijagonalno parkiran u paralelnom svemiru. Svi smo mi u nekim razdobljima svojih života zarobljenici sebe samih ili od velikih očekivanja onih oko nas.
Život je potraga za mirom kakav smo osjetili dok smo bili u majci. Bajke su i više nego istinite, i to ne zato što nas uče da zmajevi postoje, nego zato što nas uče da ih je moguće pobijediti!
Ali, ali, ali i još tisuću ali razloga za ne mijenjanje. Razmišljanje nas pravi kukavicama. Pitanje je želite li i dalje ovako živjeti? Jeli važnija sreća ili istina? Jeli istina stvarnost ili je istina naša projekcija stvarnosti? Naš svakidašnji život je naša projekcija vlastitih želja. Život bi bio predivan da ga se ne bojimo. Stvari nisu onakve kave jesu već onakve kakve ih mi želimo vidjeti. Lako je dobiti što želiš, ali teško je znati što stvarno želiš.
Zanima me osjećaj kada mi je strastveno stalo do nečega, za što bih se borio do kraja, do zadnjeg daha. Ali koja je korist od toga kada ni sam ne znam protiv čega se borim. Gdje je smisao u borbi protiv nečega čega nismo svjesni? Mislim da tu leži glavni problem moje ali i sve više mlađih generacija. Nemamo se za što boriti pa se borimo međusobno ili se iživljavamo iz očaja na krivim stvarima.
Ja sam smo još jedna mala osoba koja ne može voditi «revoluciju» (prije bih rekao evoluciju) jer ne zna gdje i kako, ali možda može ukazati na nju. Oprostite na pesimizmu ili realnosti.
Post je objavljen 02.02.2005. u 11:01 sati.