U nadi da mi nećete previše zamjeriti opetovano istresanje duše na papir i svojih unutarnjih nerješivih monologa i dilema, mogla bih pokušati sa vama zajedno doći do nekih zaključaka ako ništa onda kako bih u bilježnicu preranog sazrijevanja potegla još jednu crticu.
Od rođenja živim na svojevrsnom ružičastom oblaku, svijet gledam kroz ružičaste naočale a smiješim se apsolutno svima i svemu.
Smatrala sam do prije nekoliko dana kako je moja karakterna osobina vjerovanja svima, izuzetno pozitivna i za svaku pohvalu.
No, vidim da sam pizda, pizda vulgaris.
Ali u onom blesavo-negativnom smislu.
Mene je lako isprovocirati, lako me šokirati, lako me oduševiti a još lakše zadovoljiti, nešto najjednostavnije je meni izvući osmijeh na lice, no...ostaviti MENE bez teksta je mission imposible.
Kad kažem ostaviti bez teksta onda mislim: razočarati me, prevariti, zaprepastiti i rastužiti toliko da uistinu nemam što reći.
Upravo sam okončala, odnosno privela kraju s prilično izvjesnim završetkom, situaciju u kojoj sam od početka školske godine do danas, makar jednom mjesečno fakat ostajala bez teksta.
Moram priznati da to ne samo da je prilično iscrpljujuće nego toliko negativno za moj organizam da sam unatoč suprotnim očekivanjima kao krajan ishod svega dobila 4 nove bore (od čega 3 na srcu), početno stanje čira na želucu, obilnu količinu stresa i ne manje važno: skoro punih 5 kila! (a znate koliko me to opterećuje)
No ono što jako bitno što sam dobila a nitko mi ne može oduzeti je životno iskustvo.
Još jedno.
No ovo mi se ne sviđa.
Dovedena sam u situaciju da po prvi put moram skinuti svoje ružičaste naočale i prisilno sići s oblaka, a po svemu sudeći ovo je konačan oproštaj mene i ružičaste boje u ovim dimenzijama.
OD nedavno više ne vjerujem ljudima, ima ih još ukupno troje kojima bezrezervno vjerujem i njih još 5 kojima vjerujem do određene granice.
Najtužnije od svega je činjenica da nisam prisiljena biti sumnjičava, jednostavno se to nameće samo od sebe.
Jer, ako kažem "ovo", to bi se sutra moglo iskoristiti protiv mene, no isto tako ako Ne kažem "ono", mogli bi me sutra povući za jezik i reći mi: "tko ti je kriv, što nisi rekla?"
Pitam se, u kakvom ja to svijetu živim i je li moguće da to tek sada uviđam?
Jesu li svi oko mene normalni a njihovi postupci u skladu s zakonima prirode i srca, ili sam a u manjini ona koja je normalna i dobra?
Je li moguće da među nama uistniu šetaju likovi i karikature koje srećete samo u Hitchkockovim i Tarantinovim filmovima, a nismo ih u stanju prepoznati dok nas ne progutaju duboko u sebe?
I u tom slučaju, koliko nas je u stanju izvući se iz njihovih ralja?
Zaista želim vjerovati da je zlo uništivo, jer ako mi dokažete da nije, ovog tena ću zajedno sa sinom i mužem skočiti sa balkona...
Davno su mi dobronamjernici govorili: "nemaj posla s rodbinom, njih ne biraš za razliku od prijatelja", no ja ih naravno nisam slušala.
U ovom slučaju, nadobudno sam pružila ruku želeći dati samo pomoć, samo sebe i ono što mogu...no ne da sam dobila nož u leđa, nego i prijetnju da ću skupa sa svojom obitelji biti izbrisana s lica zemlje, ne samo da su uzeli moju ruku nego i namještaj.
A ja...ne samo da sam pojela govno nego sam usput izgubila čitavu obitelj s mamine strane.
Ali znate što, kao što sam u zadnjem telefonskom razgovoru rekla i njoj, tako sad govorim i vam: ne samo da sam otkrila i rješila se pravog neprijatelja, nego sam dobila i zadržala ono najbitnije: svog sina i muža.
A to mi za razliku od ružičastih naočala, ne zvala se ja BigMamma, nitko nikad neće uzeti.