Kako sam je puna!!! Prepuna! U meni sve skače i trči i vrti se i prebacuje preko glave i pleše i pjeva i još skače i vrti se i trči i pleše pa još i još i još i opet i dalje!
Bubnjevi u meni još uvijek grme, tresu me i ispunjavaju svojom snagom. Moje srce i moj dah još uvijek su usklađeni s njihovim gromoglasnim odjekivanjem.
Tako iskonski, tako usklađeno s onim drevnim u nama. Grmljavina bubnjeva, fijukanje frule i tišina... U savršenoj kombinaciji. Ritam svemira i ritam prirode. Rađanje i umiranje. Stvaranje i razaranje. Vječna borba. Svirači-borci, čvrstih tijela koje oblijeva znoj i neumornih ruku. Tiho, polako, s dugim pauzama među tonovima i udarcima, pa sve brže i brže do ekstatičkog vrtloga u kojemu prestaju misli i nestaje Ja, a ostaje samo ritam, valovi koji nose negdje daleko i davno, na poznato a zaboravljeno mjesto, negdje duboko u nama samima, u pećinu našeg postanka.
A sjene bubnjara na neravnom zidu - crne izdužene izlomljene siluete, poput prahistorijskog crteža, samo njihove ruke lete i lete i udaraju, i taj moćni ritam guta sve oko sebe. U vrtlog praiskonskog, u nas same. I ta energija, nevjerovatna količina najčistije energije! Valovi koji zapljuskuju i pune...
Evo opet sam se naježila. Tako nešto još nisam doživjela, a i ne znam kada ću opet. Najčistija energija koja me ispunila do vrha. Jedva sam se suzdržala da ne skočim i ne vrisnem nakon zadnjeg udarca, kao što je to i sam bubnjar napravio. I danas cijeli dan osjećam kako teče kroz mene. Na posao sam preko pola puta išla pješke, ne treba mi kava, tako sam budna i svjesna i puna i sretna... Čula sam oca svih bubnjeva, njegov ritam je postao u jednom trenutku i moj ritam, i sada je u meni. Tako sam ispunjena. I klanjam se - bubnju, bubnjarima i svemiru. Hvala vam, Za Ondekoza. Hvala ti Oče svih bubnjeva. Hvala.
Post je objavljen 01.02.2005. u 14:09 sati.