Nisam mislila da vrime može baš tako jako utjecati na raspoloženje ljudi.
Evo, ja danas, na primjer, sam ozbiljno razmišljala o tome da se samoubijem ili bar odem na neki vječno sunčani otok jer sam imala osjećaj da ću, čim dođem doma, počet kititi bor. Al onda sam, u jednom trenutku, počela zamjećivati sjene slučajnih prolaznika i bila sam nevjerojatno sritna.
Čudo jedno....
Ja obožavan lito... Evo ga stiže, iako se po već spomenutim vremenskim prilikama, to ne bi dalo zaključit...
To godišnje doba je nešto šta se ne može opisati ričima. Posebno ako ga provodite na Prviću, s nadasve šarolikom i zanimljivom ekipom od kojih svak ima svoje posebne interese. A ti... osjećaš se ko u tvornici čokolade, moraš isprobati sve, samo upoznaješ ljude, pa čiji ti se film najviše sviđa... a uvik možeš zabrijati na vlastiti i nitko te neće čudno pogledati ako, recimo kažeš, da ti je pun kurac bilo čega, života, njih, sunca, pive, žena, tipova, svega i da želiš otići u Kuala-lumpur. Pješke.
I jedva čekam da prođe još ovih misec dana i da mogu opet raditi sve ono o čemu sam razmišljala u hladnim, zimskim noćima...
Na primjer, siditi u tri ure na svom balkonu i upijati svaki detalj jer postajen svjesna da uskoro neću sidit na tom balkonu...
Fascinirano gledati onaj plavičasti dim s vrha cigarete kad se ispreplete s onim sivim koji izdišem...
Promatrati kako žar postaje sve manji, a cigareta postaje pepel i filozofirati kako je to u biti metafora života...
Totalno isprazniti mozak. Biti ono, TOTALNO prazna.
Ne znam znate li onaj osjećaj kao napravite nešto veliko, nešto za šta ste se masu, masu trudili.
I onda se osjećate sretno prvih pet minuta, a onda se ispuhujete ko balun od helija. I ostajete prazni i tupi.
To je to.
Ništa.
Nula.
Mrak.
Inače ne volin taj osjećaj, al baš mi te večeri baš taj osjećaj tako paše...
Jedva čekan baš TU večer...
Post je objavljen 03.06.2004. u 00:17 sati.