Ne volim se voziti po autocestama, ali zbog brzine dolaska s točke A na točku B to je nužno zlo. Zato se obožavam voziti po brdskim i planinskim zavojitim cesticama, a takvih u brdima iznad Nice i Monte Carla ima kol'te te volja. Izgušto sam se prošavši u četiri dana oko 600 km po brdima. Moja frau nije bila baš toliko oduševljena sa svom tom kilometražom, ali preživjela je.
Lani nisam bio akreditiran na reliju u Monte Carlu, pa mi je, kao i tisućama drugih navijača, penjanje po planinama bio jedini način za dolazak na cestu kojom se vozi. Probao sam to i ove godine, sve skupa više od tri sata pješačenja.
Međutim, ovaj put sam imao i dragocjeni zeleni karton - akreditaciju (mogli su baš napravit i malo bolju), ali još je dragocjenija bila naljepnica na autu, pa sam se zahvaljujući njoj uspijevao dovesti skoro 50 metri od cilja brzinca, točnije do zone upisa.
Najveće oduševljenje nakon kraja relija i povratka s brda, s ceste koja ide na Col du Turini, bilo mi je otkrivanje cyber kafića u Sospelu. Dva sam dana tražio tako nešto po Nici i Monte Carlu, a onda ga nađem baš tamo gdje mi je bio najpotrebniji, tako da sam izbjegao odlazak do press centra u MC i zajebavanje s beskonačnim traženjem parkinga. Preporučam Sospel kao jednu od obveznih točki za izlet svima koji se s nekakvim prijevoznim sredstvom nađu u ovim krajevima.
Post je objavljen 25.01.2005. u 09:14 sati.