Navikli smo vec da nam se politicari ispovijedaju: bilo sami od sebe, bilo zato sto propagiraju 'obiteljske vrijednosti', a na kraju su uhvaceni sa narancom u ustima dok ih istovremeno bicuje Madame Pain. No, bivsi ministar kulture i sporta, Chris Smith, je otisao korak dalje: javnosti je 'priznao' da je vec punih 17 godina HIV-pozitivan. Chris je vec na samom pocetku svoje politicke karijere (laburisticki 'saborski' zastupnik za Islington South & Finsbury - sjeveroistocni dio Londona) 1984. javno priznao da je gay. 1987. saznaje da je HIV-pozitivan. Mozda ce sad neki reci da je to priznanje na istom nivou kao i ono Blunkettovo o udatoj ljubavnici i djetetu. Da nam politicari trebaju otkriti sve o sebi, htjeli li mi to cuti ili ne. No, bitna je razlika izmedju Davida i Chrisa: David je uporno lagao, nijekao, k tome je i zlorabio svoj polozaj (viza za dadilju). Uglavnom, ponio se vrlo bahato. Chris, s druge strane, em debelo vise nije ministar za kulturu i sport (ima vec par godina); em nije lagao ni muljao. A svejedno je objelodanio jednu cinjenicu koja, usprkos 21. stoljecu, cinjenici da smo kao liberalna i tolerantna nacija, je jos uvijek nevjerojatan tabu. Mislim da se cak vise tolerira i prihvaca da je, recimo, neki politicar imao 3 ljubavnice odjednom i brdo nezakonite djece (da su politicari 99% narcisoidno-kretenoidne spodobe ne racunam jer se to skoro pa podrazumijeva po defaultu) nego sad reci i to javno da si gay. I to HIV-pozitivan. Ne znam zasto mislim da je Chrisu (tj njegovoj PR masineriji) za to trebala ne-mala doza hrabrosti i samouvjerenosti. Nakon svibanjskih izbora otici ce u penziju, dakle, izabrao je 'pravi' trenutak (da se tako izrazim) jerbo mu ta cinjenica nece negativno ni pozitivno utjecati na politicku karijeru.
Ljude uvijek zanima 'tamnija' strana drugih, a pogotovo javnih licnosti, a jos vise politicara. Iako mislim da je seksualno opredjeljenje totalno privatna stvar. Sve dok se ne kosi sa tvojim javnim politickim propagiranjem. Recimo, sad da je Chris javno kao politicar propagirao kako je nemoralno biti gay i slicno, normalno da bi onda to njegovo priznanje bilo puno vise sokantno i ljudi bi imali pravo osudjivati ga. Ali samo zato jer je lagao, ne zato jer je gay. Ili ako se politicar zalaze za 'moralne' vrijednosti (meni licno nebulozne, tj, tradicionalna interpretacija istih, ali boze moj, neki ljudi jos uvijek vjeruju u to pa neka im), a onda se ispostavi da je godinama varao zenu sa raznoraznim 'sekretaricama', pa normalno da ga covjek ima pravo osudjivati i pitati se krije li se jos nesto iza toga? Pa ne moze nam se prodavati rog pod svijecu (iako se ovakve 'prodaje' jos uvijek vrse i vrsit ce se dok bude svijeta, politike i politicara), koliko god mi kao raja izgledali naivno i koliko god se vecina njih ponasalo kao stado bezmozdanih ovaca (ovo je uvreda za ovce, znam, zato im se ovim putem iskreno ispricavam).
Dakle, sto uopce htjedoh reci? Dajem punu podrsku Chrisu. Trebalo je imati zeljezna muda da prizna ovu cinjenicu. Iako, kao politicaru, i to sigurno ima svoj cilj. No, svejedno, to je ucinio na jedan pristojan nacin, sa dignitetom. I nije nijekao istinu, kao papcina Blunkett. Iako je, dok je jos bio ministar, kresao budzet muzejima sve u 16, i mrzila sam ga do zla boga (prepolovio je budzet jednom nacionalnom muzeju u kojem sam bila radila). Zanima me kakva bi bila reakcija u majci domovini da netko od politicara (jedan od plejade bivsih ministara) prizna ovakvo nesto? Bi li se oglasila 'moralna policija' u obliku crkve (Sveti Otac Papa Bakovic) i ostalih pazitelja sitnog i krupnog javnog cudoredja (spodoba poput Bukve Cesic-Rojsa)? Ne znam, mozda se tesko varam: mozda bi ga ipak onako muski potapsali po ramenu i samo rekli 'E, stari, cestitam na hrabrosti. Nema veze, ja sam ti jos uvijek prijatelj i dolazit cu ti u kucu.'
Post je objavljen 01.02.2005. u 11:00 sati.