Prije nego što je sjeo na klupu ispred zadruge na Ploči, Ban je, kaže priča, prošao gotovo sve što se u životu može proći. S takvim backgroundom se vratio u Uskoplje iz bijela svita, ali ni njegov povratak, odnosno odlazak u smiraj, nije prošao i, dakako, nije mogao proći, obično, bez spektakla i bez privlačnosti pustolovine koja je je golicala maštu nezrelih mladića, koji su, dakako, najčešće i prepričavali priče slične onima o Banovim doživljajima u okrutnu svijetu.
Ban je, naime, iz Zagreba (priča ne govori kako je do njega došao) unajmio taxi koji ga je, kako je rekao taxistu, trebao prevesti do Mostara. Nekoliko puta su putem stajali i svaki put je Ban pred taksistom pokazivao hrpu novčanica, a, kad bi kretali po automobilu bi, tobože nehajno razbacivao cigarete (naravno Marlboro), sunčane naočale i druge nebitne sitnice. Taksista je vjerojatno jako svrbio lijevi dlan, pa je svoje povjerenje olako poklanjao Banu. Kad su prošli Duratbegov Dolac, odmah pored onog velikog zavoja, Ban je zatražio od taksista da odmah stane, budući da on mora, je li, hitno na jedno mjesto. Vozač, maštajući o brzoj i velikoj zaradi ništa nije posumnjao (ionako je putnika vozio do Mostara), pa je stao. Ban je zašao u granje, i potom, kad je bio siguran da je taksisti potpuno nestao iz vida, mirno otperjao preko brda do svoje kuće. Taksist je još dugo vremena čekao, u kavani Kod Tokića se žalio da je izgubio putnika, a potom, kad je već snoćalo, krenuo natrag prema Zagrebu, bez novaca, tek s nekoliko kutija Marlbora i jeftinim naočalama.
Od tada Ban sjedi na klupi pred pločanskom zadrugom, nogu prekriženih jedna preko druge, naslonjen više na svoj background nekada svjetskog čovjeka, nego na prohladni zid.
Prolaze ljudi. Netko ga pozdravi, a netko mu zovne i pivu. A pozdravljaju ga više oni koje on uopće ne poznaje, nego oni s kojima je blizak. Oni koji ga ne poznaju drže da je nekako stvar prestiža upoznati ga. Recimo Hrasničani, koji, kad srijedom rano ujutro odvode stoku na pijacu u Uskoplje idu makadamom, “priko Pišćina”, a kad prodaju, vraćaju se asfaltom, preko Ploče, stišćući pod pazuhom svežanj novčanica s čijom debljinom nikad na kraju ne znaju da li da budu zadovoljni ili ne. Čini im se da su mogli prodati i skuplje, a opet, “u današnje vrime” (a u Uskoplju je uvijek “današnje vrime”), dobro je i to što su dobili. Nerijetko, upravo njima, tvrdokorcima, dok prolaze pored Bana, pokatkad popusti stisak i iz dobijenog svežnja izdvoje sitniš za pivu Banu. Vjeruju da je “griota proć”, a ne zovnuti mu barem pivu. Njemu koji je u svitu navikao na puno bolje.
Jedne srijede, kad je Ban bio dobrano opskrbljen pivom (što je znak da su na uskopaljsku pijacu te srijede stigli mesari iz Dalmacije), naišao je neki Hrasničanin i upitao:
- Znaš li Bane, je li prošlo podne?
- Ne znam. Ovda nije, ako nije priko Pišćina….
Seljak se još dugo smijao Banu, ali Ban sebi ne. On je sjedeći na klupi pred pločanskom zadrugom dobro znao da i vrijeme može proći dvama putovima: makadamom, pa da ga i ne vidimo, i asfaltom, pa da nas opije časteći nas svako malo pivom.
Post je objavljen 17.01.2005. u 08:37 sati.