Gotovo je.. a u redu će biti...ne znam kako, ali znam.... pokušavam si složiti nekako zadnje dvije godine u glavi...ali u njoj se i tako nikad ništa nije moglo složiti... previše je stvari utrpano tu.. da izbacim ponešto... onako kao što s vremena na vrijeme iz ormara i ladica izbacimo neke godinama netaknute sitnice? Ne...ovo je više nalik kutiji ispod kreveta prepunoj nekih stvari koje nikad nisu imale veze jedna s drugom...ali imale su samnom...i ja s njima..i zato će ostati tu... znači...počelo je u januaru 2003... iz naizgled sasvim bezazlene stvari, u ponudi su mi ostale samo dvije opcije... zloćudan tumor ili jos zloćudniji... ajd bar mi se tu „posrećilo“ pa sam ostavljena u ringu sa ovim manje zlim... manje zlim? Ne... sve je to podmuklo, al recimo da je ukrotiviji od dva... u prvim trenucima kad mi je došlo do glave da sam ostavljena s Tim... odlučila sam da ću ga se riješiti i to je valjda postao i ostao glavni i jedini cilj mog života.. znala sam da neće biti lako ali sam se ipak nadala da će biti malo jednostavnije nego što je bilo... uspjela sam izgurati srednju školu.. izgurati? Hm... al ajd da se ne hvalim.. i na faks sam uspjela upasti... taj prijemni je valjda jedina stvar koju sam izuzetno dobro odradila a da nisam uložila bas ni malo truda... imala sam tih dana u glavi samo onaj moj Cilj... zračenja su se primicala kraju, bližio se prijemni.. iz bolnice sam dolazila na faks ta tri dana razmisljajući isključivo o tome da ne bi baš bilo dobro da me uhvate mučnine u tih par sati koliko je trebalo biti tamo.. prijemni sam shvatila čisto informativno.. da vidim šta i kako je to... jedan dobar period... činilo se na trenutak da mi se život vratio u nekakvu normalu, ma kakva ona bila.. terapije uspješno odrađene.. nove obaveze..nešto... trajalo je dva mjeseca... ct kontrola... i hitna uputnica za bolnicu... zagreb... u splitu se više ništa nije moglo napraviti... transplantacija koštanih stanica... tek sastavljena kula postaje samo hrpa karata...još jednom... u tom kritičnom trenutku.. veče prije bolnice, upoznajem stvorenje... drugaricu do groba :) srećo, prevelik si paničar al čestitam na ovoj godini proživljenoj samnom.... bit će nam bolje odsad ;) stadoh negdje u zagrebu.. bolnica...sedam dana neizvjesnosti... uf dobro je... imam samo upalu pluća :) ...fakultet u stanju mirovanja...nek čeka neka bolja vremena...mart... iznimno hladan mart... opet dolazim u zagreb.. na mjesto poznatije pod nazivom Princ :) u tih tri dana upoznajem jos dvoje ljudi koji mi neopisivo znače u ovom kaosu zvanom život... Tiha... stvorenje koje treba upoznati da bi vjerovali da tako nešto stvarno postoji... lutko, ako ikad pročitaš ove redove znaj da te jako puno volim... druga osoba? Ma..zna on :) baš se spremam ovih dana da mu vratim one njegove Zvezde... zahvaliti ti se nikad neću moći dovoljno, pa neću ni pokušavati... volem...;) u aprilu...sombor varoš zazeleni? Da i to... al u aprilu sam si našla nekakav poslić... čisto da si prikratim vrijeme i isfinanciram isplanirane koncerte :) maj... ct kontrola, sve ok... neizmjerna sreća:) sad kad razmislim nije bilo... al kome bi tad napamet palo da ct toraksa nije dovoljan... protivnik se vratio u ring... napadajući abdomen... za bitku je potrebno bar dvoje? Zašto me niko nije obavijestio da je borba počela? Kad opet razmislim, pokušao je, nesto kasnije... opet nisam slušala... ljubljana... nemam šta puno da pričam... napokon sam upoznala onu ludu tash :) da je nema trebalo bi je izmisliti! Nakon ljubljane počinje jos jedna bitka... bolovi, neprospavne noći... nije mi ništa...dobro sam...proći će... gadan mjesec ali prolazi u planiranju virovitice... možda bolje da nisam otišla tamo? Ma ne... ja sam zagovornik teorije da bolje nešto napraviti pa se uvjeriti da ne valja nego propustiti pa se pitati šta bi bilo da je bilo... naravno, pod uvjetom da se okolnosti nisu žestoko nameračile na propust... daklem, krenula sam optimistično... i dan je stvarno bio odličan... i koncert..do... slabo divanim madžarski... točno se sjećam... di ćeš naći boljeg momka... novi udarac... neopisiva bol.. bojim se da se i vidilo koliko me boli... svejedno... ne bih mjenjala taj dan.. renči :) upoznala sam sestru hehehe... dugo nam je trebalo :) dragana i ivana... lica koja su obilježila ljeto i općenito sve poslije tog koncerta, gde ste se skrivale...što vas nisam videla pre? :) da... jedan trenutak na kolodvoru... samo moj... zarobljen u onoj školjci koju nosim pod majicom... bojim se da sam je hermetički zatvorila... tih dana nastaje i ovaj blog... avgust... kontrola krvi. Sve u redu? Dobro... a kad ću početi spavati bez tableta protiv bolova?.... septembar? Miholjsko leto... opet samo moje...jedno i sveto.... samo bol je u životu siguran? Upravo izašlo iz zvučnika... ma daaaj... oktobar... Faks... novi klinci...opet... kraj oktobra... novo mesto.... lijep dan... odličan koncert... možda najbolji od onih na kojima sam bila... novembar... Ono ne posustaje... novim znacima me vuče nazad... odlazim kod doktorice... govorim joj da se vratilo... krv je opet u redu... ne... ldh pizdi... ct... tu je gad... iznenadjujuće... opet samo hrpa karata...isti scenarij kao i prošle godine.. djubre jedno, i datum je pogodilo... ovaj put nije lažna uzbuna... ponovo sve... opet ono nešto u ogledalu.. ne to nisam ja... ne mogu to biti ja... nisam nikad bila nešto oduševljena tim odrazom, al jako mi nedostaje ona od prije... u svakom slučaju... tri etape bolnice... prekrasna pauza izmedju druge i treće... djole, gripe... nekoliko redova prije sam izjavila da mi je novo mesto najbolji koncert na kojem sam bila, i ostajem pri tom... ali split ne spada u konkurenciju.. ikakvu... to je split... sve ostalo su koncerti... svaki predivan i poseban.... januar eh... možda donosi spas? Vrag će ga znati... 20 paklenih dana...ok možda koji više, al da zaokružim... preživljavanje... mislim da je to najbolji izraz... doslovno su me održavali na životu.. a prije svega su mi i rekli to... da je tretman takav da ga ne bi preživila... al kao, imaju oni svoje metode... bit će to ok... nisam imala druge opcije nego vjerovati im... a bila mi je panika... potpisala sam.... i bezuvjetno pristala na sve... na svoju odgovornost... oni nisu krivi ako krene po zlu... ideš?! Pa zlo je od početka.. nemam šta izgubiti...sebe? nekako mi se ta opcija ne uklapa u moj sklop... samo da ne boli jako... to bi je jedino bilo bitno... i eto.. gotovo je :)) bar za sad..u stvari,tek za koji mjesec ćemo viditi rezultate... eto, to je ta priča...nista naročito, al što se mene tiče, ispričana je, i više ništa nema da se doda.! Počinjem novu....
Nekome ko ume s brojevima se ne bi učinilo tako, ali u ove dvije godine desilo mi se ipak više lijepih nego ružnih stvari... i sve to nekako dodje na svoje...
U ovom periodu se u moj život uplelo jos puno dragih lica... kojih sam upoznala i koje još trebam upoznati... ona mala kokosh...na čiji cu veliki dan morati nazdraviti sa svima?...da...vidjela sam je... na tren... u ovome je otpočetka... krajnje vrijeme je da se pošteno vidimo i ispričamo bez nabijanja telefonskih računa... odlučila sam ja da to bude prije svadbe... ne brini...
I za kraj ovog posta.... svima koji su bili tu negdje kad mi je trebalo...neću puno zahvaljivati...samo da znate, tu sam ako vam ikad išta zatreba... u apsolutno svakom momentu....
pa ipak....... samo je jedna osoba koja je u ključnim momentima trpila bas sve moje faze... češće loše nego dobre...neki su to probali... pa nestali.. ovaj neko je još tu... sta reći... ništa...odlučila sam da je najbolje da odćutim sve što mu imam, i budem imala reći,on to i tako sve zna...
Post je objavljen 31.01.2005. u 22:42 sati.