18.01.2005., utorak
Sada je svejedno.
Grubo mi skidaš ljušturu- tako pažljivo izgrađenu. Znam da ne razmišljaš o svojim postupcima.
Kidaš spone koje su držale moj oklop. Automatizirano.
Zabadaš nož u moje tijelo. Ne opirem se.
Režeš mi utrobu. Ne osjećam.
Bodeš me iglama. Ne reagiram.
Zabavljaš se dok mi vadiš organe. Dobro, neće mi više trebati.
Plačeš li? Ne, samo ti suze oči.
Držiš moje srce u ruci. A onda ga stavljaš na bezličnu hrpu ostalih organa.
Gadljivo gledaš moje izmrcvareno tijelo. Nasmiješ se neredu koji si napravio.
Baciš me kao i mnoge prije mene- u kantu s plastičnom vrećicom.
Nisam ništa posebno. Običan puž iz formalina.
Opraštam ti, slomljenih ticala
Post je objavljen 31.01.2005. u 19:32 sati.