Bio je Mart mjesec. Josh uvijek se nije moglo sa sigurnoscu zakljuciti da je proljece rijeshilo da stigne, mada je postojalo nekih naznaka.
Vrijeme bi se svakodnevno mijenjalo, jednog dana bi bashte kafica bile prepune, drugog bi duvao tako jak sjeverni vjetar da bi odnosio sa sobom sve shto se prethodnog dana desilo.
Ovaj dan je bio jedan od ovih kad su izlazili samo oni koji moraju. Pokoja ubradjena gospodja pretrcavala bi ulicu trudeci se da shto manje zime uhvati. Svi su bili uzurbani, kao da se sprema neshto veliko. Svi osim njih dvoje. Oni su bez obzira na sve, uvijek paradirali istim tempom. Uzivali su u svakom koraku, divili se svakom pogledu jednog na drugo, raznjezili pri svakom dodiru.
Tog hladnog martovskog popodneva cuo je do tada najdrazi potvrdan odgovor.
Tog dana je pocelo proljece...
*tu bi (or not tu bi) kontinjud...*