«Prije tri tisuće godina živio je čovjek, poput mene ili vas. Stanovao je u gradu okruženom planinama. Čovjek je učio postati «čarobnjak», učio je znanja predaka, ali se nije slagao baš sa svime što je čuo. U svom srcu, osjećao je da mora postojati još nešto.
Jednog dana, u snu je vidio svoje vlastito tijelo kako spava. Izišao je van, u noć punog mjeseca. Nebo je bilo čisto i jasno je mogao vidjeti milijune zvijezda. A onda se nešto dogodilo u njemu što mu je promijenilo život. Pogledao je u svoje ruke, osjetio tijelo i čuo je samog sebe kako kaže: Ja sam načinjen od svjetlosti, ja sam načinjen od zvijezda.
Ponovno je pogledao prema zvijezdama, i shvatio da svjetlost ne dolazi od zvijezda, već svjetlost zvijezde stvara. «Sve je sačinjeno od svjetlosti», rekao je, «i svemir, prostor između, nije prazan». I znao je da je sve što postoji jedno živo biće, a da je svjetlost nositelj života, jer je živa i ispunjava sve oblike.
Onda je shvatio da iako je sačinjen od zvijezda, on nije te zvijezde. «Ja sam u i između zvijezda», pomislio je. Tako je zvijezde nazvao tonal, a svjetlost između zvijezda nagual i znao je da je ono što stvara sklad između ovo dvoje Namjera Života. Bez Života ni tonal ni nagual ne bi mogli postojati. Život je sila apsolutnog, svemoćnog, Stvoritelja svih oblika.
To je ono što je otkrio. Sve što postoji manifestacija je jednog Živog bića kojeg zovemo Bog. I još je zaključio kako je ljudska moć opažanja samo svjetlost koja opaža svjetlost. Uočio je i da je materija zrcalo - sve je zrcalo koje odražava svjetlost i stvara oblike svjetlo¬sti - a svijet je iluzija, San, poput dima koji nas priječi da vidimo što uistinu jesmo. «Pravi mi smo čista ljubav, čista svjetlost», rekao je samom sebi.
Ovo mu je razumijevanje promijenilo život. Sada kada je saznao tko je uistinu, okrenuo se oko sebe i pogledao druge ljude i prirodu i bio je zapanjen onim što je vidio. Vidio je sebe u svemu - u svakom čovjeku, u svakoj životinji, u svakom drvetu, u vodi, u kiši, u oblacima, u zemlji. I vidio je da Život miješa tonal i nagual na različite načine stvarajući bilijune manifestacija Života.
U tih nekoliko trenutaka sve je spoznao. Bio je uzbuđen, a njegovo srce se je ispunilo mirom. Jedva je čekao da podijeli s ljudima što je otkrio. Ali nije bilo riječi kojima bi to mogao opisati. Pokušao je prenijeti ostalima, ali ga nisu razumjeli. Mogli su vidjeti da se promijenio, da nešto predivno zrači iz njegovih očiju i glasa. Zapazili su da više nije sudio o ničemu i nikomu oko sebe. Više nije bio poput ostalih.
On je druge mogao dobro razumjeti, ali oni njega nisu razumjeli. Povjerovali su da je on inkarnacija Boga, a on se samo nasmiješio kada je to čuo i odgovorio: «To je istina. Ja sam Bog. Ali i vi ste Bog. Mi smo isto, vi i ja. Mi smo odrazi svjetlosti. Mi smo Bog.» Ali ljudi ga i dalje nisu razumjeli.
Onje otkrio daje zrcalo ostalih ljudi, zrcalo u kojem je mogao vidjeti sebe. «Svatko je zrcalo», rekao je. Vidio je sebe u svakome, ali nitko nije njega vidio kao sebe. I tada je shvatio da svi sanjaju, bez svjesnosti, bez spoznaje o tome tko su oni uistinu. Nisu se mogli vidjeti u njemu jer je dim prekrio zrcalo. I taj zid dima je bio njihova interpretacija svjetlosti - San ljudi.
A onda je shvatio da će uskoro zaboraviti sve što je spoznao. Želio je zapam¬titi sve vizije koje je imao pa je odlučio sebe nazvati Zadimljeno Zrcalo, kako bi mogao uvijek znati da je materija zrcalo a dim ono što nas drži podalje od spoznaje tko smo uistinu. I rekao je: Ja sam Zadimljeno Zrcalo, jer sebe vidim u svima vama, ali mi se ne prepoznajemo zbog dima između nas. Taj dim je San, zrcalo ste vi, oni koji sanjate.»
To je bila priča o svima nama koji sebe ne prepoznajemo u drugima, koji sanjamo iluziju umjesto da živimo budni u svjetlosti. Ali don Miguel nam je odlučio prenijeti drevno znanje kako se probuditi. Četiri su ugovora ili koraka koja moramo napraviti. Da bi mu lakše povjerovali, pogledajmo prije toga tko je zapravo Don Miguel Ruiz
Post je objavljen 31.01.2005. u 19:14 sati.