Ti si utjeha u gluhoj noći
kad zvijeri lutaju
ulicama snova.
Zebnja me stisla
od glasa što čujem
da zove me odnekuda...
ne daj me..
Tvoja sam sva
jer vječnost se zove
ono što ti je u očima...,
tvoja,
jer život nosiš
na dlanu ruke svoje...
moj...
Daleko su, al nose me
u svitanja novog dana,
i drže me
nad ponorima
prijeđenih granica.
Jedan stisak
i jedan spušteni pogled..
nijedna riječ..
..mir mi daruješ...
Post je objavljen 16.01.2005. u 00:10 sati.