Ponekad mi se čini da ću se za neko vrijeme probuditi tamo gdje ne želim biti jer negiram sve ono što vidim, a što ne želim vidjeti. Zapravo, ne želim vidjeti jer mi se čini da bi isto bilo i da gledam širom otvorenih očiju jer zapravo je prilično umotano u celofan refleksije, ili sam možda poput životinje odrasle u kavezu pa kad je puste strah je izaći na slobodu van kaveza jer je ta sloboda nešto nepoznato i radije ostaje u zatvoreništvu, u poznatome mada je to ograničava.
Zapravo u zadnje vrijeme sve je više stvari o kojima nemam pojma- kao da se onaj pačvork nekih stavova u meni rasipa i praznina me pušta da lamatam bez cilja. Klupko se razmotava, osjećam da držim nit, ali se pitam tko je povlači i gdje. Skoro pa me i ne zanima jer se osjećam već toliko beznadno neodređeno da je jedino sigurno da ću stići upravo tamo gdje trebam biti.
I zato ne brinem jer sve je ok, mi smo ok.
Ali konzerva je konzerva, a ja ne volim konzerve.
A da nabavim otvarač za konzerve?
Post je objavljen 14.01.2005. u 22:38 sati.