Baš neobičan životni period. Pristajanje na povećanje društvenosti posljednjih tjedana platio sam glumljenjem emancipacijskog pobudničara. Premda nije tako loš taj gotovo mesijanski osjećaj kada druge morate "velikim riječima" vaditi iz najdubljih malodušnosti, tromosti, zapetljaja u najrazličitije nelagodne životne okolnosti, na kraju te dočeka neizbježna malaksalost. "Usudi se vjerovati u vlastite sposobnosti pod svaku cijenu", jedna od uobičajenih parola u koje doista i vjerujem, visi li ti previše nad glavom te se počinješ osjećati isforsirano, brzo će te prisiliti da odustaneš od ideje života koji bi se morao pretvoriti u svakodnevni rat za najsvetije ciljeve. Najradije bih odmah prešao s najmilitantnije ljevičarske literature, isljučivo na 'buržoazijskog' Prousta. Beskrajno kopanje po vlastitoj duši, pronicavo i strpljivo promatranje okoline, i to uglavnom zureći cijele dane kroz prozor liješkareći u krevetu i dalje je ona vrsta "načina upotrebe" života kojoj putevi do nekih važnih istina nisu ništa manje uskraćeni od ostalih. Pa ipak, ne treba potcijeniti ni neke nužne emancipacijske napore potrebne za prihvaćanje te joie de vivre koja se reproducira iz spavaće sobe: riješiti se te proganjajuće krivice u razbacivanju slobodnim vremenom.
S druge strane, ne precjenjivati malaksalost. Ona je samo mali interval, pravo na predah. Preobražavanje svijeta još nije ni započelo, a već smo svi umorni. Možda bi Marxa trebali pokušati čitati s Proustom?
Post je objavljen 14.01.2005. u 14:36 sati.