Svakim danom,
sve više
bojim se kročiti pragom svojim!
Sve više boli i nerazumijevanja
ovdje me čeka!
Plaši me život što slijedi.
Ljubav je ono
što najviše boli!
Teški su kamenčići
zasipali svaki prazan kutak
srca moga!
Kuda da sada rastem,
kuda da se širi sreća moja...
Mjesto srece..
bol kamena..
Ti si mi još, ljubavi,
utjeha jedina,
tvoja riječ mi dušu grije,
svakim danom
sve više bojažljivo vjerujem
u ono što nas stvara.
Jednom ću, valjda,
ponosno dignuti glavu
uz rame tvoje
i svaka životna bol
koju mi stvara ovo vrijeme
baš sada ,
činit će se
kao smješna priča
jednog običnog besposličara..
Post je objavljen 14.01.2005. u 12:56 sati.