cini se da mi u zadnje vrijeme svi dani pocinju sve sjebanijim budjenjem. mozda jesam smirenija, ali to nista ne znaci kad zivim usred uragana.
cijelu noc nisam spavala, nisam mogla jer sam neprestano trebala imati na umu: "da li jos dise?".
nakon treceg alarma u sedam ujutro, otvorila sam oci, duboko udahnula, bacila mobitel u desni donji kut kreveta, okrenula se na lijevi bok i - odahnula. zasto?
zato jer sam imala dobar pogled na njena otkrivena ledja. bez mrtvackih pjega.
znaci ziva je.
nastavila je disati nakon sto sam zadnji put prije nesvjestice od umora otvorila oci, fiksirala pogledom susjedni krevet i osluskivala u mraku dok nisam cula definitivni, jasni udisaj.
ne trebam takva budjenja, nitko ne treba takva budjenja. digla sam se i otisla po casu vode. stajala iznad nje sekundu, dvije, cinilo se da joj je hladno. potrudila sam se donekle da je zamotam u pokrivac na kojem je lezala.
"h...!!!", izderala sam se, nista. jos je u komi.
upali su mi u sobu oko 4 ujutro i bacili h... na susjedni krevet. intenzivno su mi isli na k... s prokletim neonkama koje se u mojoj sobi nikad ne pale i cerekanjem da moram vidjeti kako se ukomirala. i onda prvi potres. h... nije lagano ukomirana, h... je mrtva.
nije reagirala na zvukove, pljuske, stipanje, nikakvim pokretom, trzanjem. jedva su joj skinuli marte. svi zglobovi zakoceni, misici tvrdi, nismo je mogli niti pokriti, nista. damn it, bila sam uvjerena da treba na ispumpavanje. trazili smo puls. panika. nikad nisam imala kontakt s osobom u takvom stanju. nitko nije uspio otici toliko daleko.
slabi puls i plitko disanje su bili jedini znakovi zivota koje je pokazivala.
da misici nisu bili toliko ukoceni, slozili bi od nje veliki origami koji se ne bi pomaknuo do jutra. do podneva.
kako se osjecas u takvoj situaciji? nije to pijana prijateljica koja povraca u wc, a ti joj dodajes casu vode, smijes se njenim grimasama i mrmljanju. zapravo suosjecas s njom, bonding trenutak.
u mojoj situaciji drhtis u mraku i razmisljas o trenutku kad ces pozvati hitnu, jer ne znas na cemu si. ono pokraj tebe nije pijana prijateljica, vec moguci smrtni slucaj, a ti zbunjen ne znas sto poduzeti. kako reagirati?
neces stvarati sranja, ako nije potrebno, ali kako da znas sto je potrebno kad ne znas okolnosti? nitko ti ne zna reci sto je uzela, koliko je popila, koliko je vec takva. same u sobi. krivo. ja, sama u sobi.
koliko mi je drago da je doslo jutro, da sam vidjela njena prokleta ledja, da se probudila. drago mi je da joj mogu reci da je izvan konkurencije po stupnju apsolutne gluposti. koliko mi je drago da joj mogu ovo predbacivati do kraja zivota.
umalo mi je ubila prijateljicu i majku.
Post je objavljen 13.01.2005. u 21:21 sati.