Na blogu kojeg (redovno) pratim izrečena je teza kako bi se sa šezdesetak milijuna kuna koliko košta drugi krug izbora moglo kupiti nekoliko uređaja za magnetsku rezonancu pa se na preglede ne bi više moralo čekati šest mjeseci.
Ono što mi nije jasno kako je nastao "back-log" od šest mjeseci? Naime, ako se to čekanje ne produžava iz godine u godinu, ispada kako je količina uređaja sasvim dovoljna ali (poput našeg pravosuđa) su se predmeti (čitaj pacijenti) nagomilali tokom godina. Kako se to desilo totalni je misterij.
Prije nekoliko godina (što je posljednji puta da sam bio u bolnici a da nije bio nekolikominutni posjet) čekao sam na pregled nekoliko sati u polupraznoj čekaonici. Tijekom tog vremena, prije nas je u ordinaciju ušao pošteni broj drugih pacijenata (koji očigledno nisu s nama pošteno čekali u čekaonici) a koji su svi došli u pratnji raznih medicinskih sestara, liječnika i ostalog bolničkog osoblja.
Jedan od problema našeg zdravstva je između toga da jednoga dana kada doktor postane jako, jako dobar onda ga postave za ravnatelja klinike, bolnice ili čega već; a sve pod pretpostavkom da ako je dobar u svom poslu onda mora biti i dobar ravnatelj. To definitivno nije točno, dobar liječnik ne mora biti dobar ravnatelj (iliti manager), dobar novinar ne mora biti dobar urednik, a dobar mehaničar nije nužno dobar vozač.
Ovo naše cijelo društvo je bazirano na pretpostavkama i sjećanjima kako su se nakada rješavali problemi, a produktivnost i kompetentnost su odavno pometeni ispod tepiha. Ono što našem društvu treba je žestoko pospremanje u državnoj upravi na svim razinama uključivo i u zdravstvu.
Ovaj narod je zaboravio raditi i to je naš temeljni problem.
Post je objavljen 13.01.2005. u 21:16 sati.