Posljednjih dana našu zemlju potresa novi «zdravstveni» skandal.
Na Staru Godinu je u Čakovcu, na Pulmološkom odjelu odjelu Županijske bolnice preminuo 65-godišnji bolesnik koji je bolovao od terminalnog karcinoma bronhija. Kao što je običaj, a i zakonom propisani postupak, tijelo je dva sata nakon utvrđivanja smrti prebačeno u mrtvačnicu i smješteno u hladnjak do obdukcije. Kada je idućeg dana trebao biti obduciran, patologinja je našla tijelo u čudnom položaju, skvrčenih i podignutih ruku. Tako piše u gotovo svim dnevnim novinama. Iz čega se zaključuje da je živ smješten u hladnjak u mrtvačnici u kojem je umro zbog smrzavanja.
Tko je zbog toga kriv? Odjelni liječnik koji je živog čovjeka proglasio mrtvim? Patologinja koja je pogriješila i postmortalne promjene proglasila vitalnim i krivo odredila uzrok i vrijeme smrti? Ili ravnatelj koji je sve to pokušao zataškati? I gdje je prava istina u tome? Istraga je u tijeku i za nekoliko dana će se sve znati...
Naime, svaki liječnik koji je položio stručni ispit mora znati utvrditi činjenicu smrti. Isto tako, svaki specijalist patolog mora znati točno utvrditi uzrok i vrijeme smrti.
Našoj se struci, kao nijednoj drugoj, teško oprašta pogreška. Jer svaka, pa i najmanja pogreška može ostaviti nesagledive posljedice. Kao i svi, i liječnici griješe, pa i oni najbolji i vrhunski...ne samo kod nas, već svugdje u svijetu. Ali, jedna je stvar koja posebno ljuti, a to je nepriznavanje greške, pokušaj minorizacije i zataškavanja, prebacivanje krivnje na nekog drugog. U ovom konkretnom slučaju, nemojmo se zavaravati, liječnik nije ubio pacijenta. On je bio mjesecima na umoru . Nije mu se više nikako moglo pomoći, već samo jakim opijatnim analgeticima ublažavati boli, u očekivanju neizbježnog kraja. Ako se desilo kako se priča da se desilo, ako je čovjek u agoniji, komatozan prebačen u mrtvačnicu, ili je pak došlo do greške patologinje i lažnog uzbunjivanja javnosti, jedino ljudsko ponašanje krivca, ma tko god on bio, bilo bi da izađe pred udovicu, prizna krivicu, ispriča se i pristane snositi sve pravne i profesionalne posljedice. Sve manje od toga je premalo.
Gotovo svi čitaoci koji su posjetili moj blog znaju da radim u zdravstvu. Isto tako znaju da često polemiziram o problemima u zdravstvu. Zdravstvo je konstantno pod lupom javnosti, jer to je jedan od najznačajnijih segmenata društva, bez kojeg je život nezamisliv. Upravo zbog toga svaka greška, pa i ona najmanja pogađa duboko i donosi dalekosežne posljedice.
Ono što me naročito ljuti je generalizacija...svi su liječnici loši, neznalice, korumpirani. Podjednako me nervira arogancija i bahatost mojih kolega koji se smatraju bogom dani, gospodari života i smrti, i očekuju da se pred njima pada ničice...
Među nama sigurno ima loših, zlih, nesposobnih i nestručnih, korumpiranih i neljudskih. Ima ih u svim profesijama, u svim segmentima ljudskog društva. No, oni su vrlo mali dio nas, kap u moru predanih ljudi, koji rade da bi preživjeli, imaju obitelji, potrebe i brige poput svih ostalih... poput vozača autobusa, policajaca i kompjuterskih programera. Ipak, vrlo se često, nekada i zlonamjerno trpa sve nas u istu vreću...svi su doktori podmitljivi, većina ih traži mito, sve su sestre zle i grube sa pacijentima....takve i slične fraze se mogu čuti na svakom koraku.
Zašto je to tako?
Studij medicine traje 6 godina, nakon čega slijedi godinu dana pripravničkog staža, te ako se ima sreće, pa se dobije specijalizacija još 4-6 godina specijalizacije. Eventualni postdiplomski i subspecijalizacija traže daljnje 2-4 godine edukacije. Uz to, konstantno treba pratiti stručnu literaturu u slobodno vrijeme, jer se svakodnevno u svijetu mijenjaju stavovi i načini liječenja, uvode se nove metode liječenja i novi lijekovi.
Dakle, kada napokon nakon 20-25 godina edukacije liječnik počne raditi, pun je ideala, znanja, osjeća se poput Prometeja...no, ubrzo nailazi na brojne prepreke...zakon ne dozvoljava da prepišeš ovaj lijek već onaj jeftiniji i gori, pacijenta moraš otpustiti jer već predugo leži na odjelu, pretragu koju bi trebalo napraviti što prije, nije moguće jer je CT u kvaru a nema novaca za nabavku novog dijela, ili se ne zna kada će doći serviser iz Zagreba....i malo po malo naš mladi liječnik shvati da je sličan Sizifu...kamen mu se svaki puta skotrlja nizbrdo. E sada, ideali počinju blijediti...uza sve to, kući donese mjesečno oko 5-7000 tisuća kuna. Ako nije čvrstih ideala, ako nije zaljubljen u ono što radi i tvrde glave, kao što sam to ja...posustati će. Postati će rutiner, kojeg će malo po malo medicina sve manje zanimati, jedva će čekati da mu završi radno vrijeme i ode kući. Ako radi u primarnoj (obiteljskoj) medicini, pretvoriti će se malo-pomalo u spisatelja uputnica i recepata. Ako je pak bolnički specijalista...šlepati će se uz nekog mlađeg, nadobudnijeg i gledati kako da što manje radi.
Onaj manji dio, onaj iz urbanih legendi, beskrupuloznijih i «snalažljivijih» će znati kako unovčiti svoje znanje...dobrom samoreklamom proglasiti će se vrhunskima, nezamijenjivima...pronijeti će se glas o njihovoj svemogućnosti...a ljudi kao ljudi...sve će dati za život i zdravlje. Samo najbolje je dovoljno dobro!
I to me čini strašno ljutom! Tko takvima daje pravo da i mene, jer narod generalizira, kleveće? No, pravo je pitanje : tko je kriv da se takvo što zbiva?
Odgovora ima više. Osim pojedinaca, gore navedenih, koji su krivi jer nemaju dovoljno etičnosti i ljubavi prema svojoj profesiji, koji su općenito manje vrijedni kao ljudske jedinke jer je njihov moral i sistem vrijednosti determiniran samo i jedino novcem. Krivo je društvo, koje čovjeka koji je sa ljubavlju učio i izučio težak «zanat», jer i medicina je zanat na svoj način, i jer doista moraš imati puno ljubavi da bi fizički i psihički izdržao posao koji nije lagan (ja znam satima stajati za stolom, nekada moram nešto vući, pridržavati, okretati da se doslovce oznojim – npr.namještanje iščašenog ramena) sputava na svakom koraku i gasi njegov entuzijazam...to isto društvo nas podcjenjuje, naše su plaće daleko manje od plaća sudaca, čiji posao nije životno važniji od našeg. Krivi su političari koji svaki puta kada zdravstveni radnici traže svoja prava, vraćaju lopticu bacanjem pijeska u oči bolesnicima, kojima se obećavaju brda i doline, a nas okrivljuje za njihova smanjena prava..jer «oni prvo podijele plaće, a nakon toga što ostane je za vas i vaše liječenje»...što uopće nije točno.
I na kraju, ali ne manje bitno...krivi su i sami pacijenti koji dozvoljavaju da ih netko šikanira, jer se boje tražiti svoja prava, i na kraju..jer pristaju platiti nekome, umjesto da se pobune i prijave. No, još jedno bih rekla...često pacijenti liječnika dovedu u neugodnu situaciju, donoseći npr.bombonijeru ili bocu pića npr.nakon zahvata. Puno puta sam se našla u sličnoj situaciji – ako odbijem kategorički i ne uzmem,čovjek se uvrijedi, misli da je «premalo» donio...s druge strane, ne jednom sam čula...je, nije to ona meni napravila besplatno, ja sam joj se za to odužila...donijela je 10 dkg kave i čokoladu...od te rečenice, sistemom gluhog telefona vrlo lako krene priča o mitu i korupciji....
Još jedan biser! Izborno povjerenstvo je priznalo da su bile nepravilnosti u provođenju prvog kruga predsjedničkih izbora u BiH. Naime, mislim da bi nas Gogolj, da i on nije mrtav, mogao tužiti : i kod nas (njih) su se brojile mrtve duše. Mrtvaci su ustali iz groba, i glasovali, za Ko(koš)soricu, zna se....
UPDATE : upravo je objavljeno da je Komisija Ministarstva zdravstva RH utvrdila da je patologinja pogrešno ustanovila vrijeme i uzrok smrti, te da bolesnik nije umro u hladnjaku zbog smrzavanja, već u vrijeme prvobitno utvrđeno na odjelu, zbog osnovne bolesti...
Post je objavljen 14.01.2005. u 23:59 sati.