Iako sam dakako očekivala komentare na prethodni tekst nisam ni slutila kolike će polemike izazvati.
No, potvrdili ste mi činjenicu da mi žene uistinu jesmo opsjednute izgledom i to iznad svega.
Pitam se samo, je li krivac za neke ideale i očekivanja žena ili muškarac?
Osobnog sam uvjerenja, a govorim na temelju kratkog ali bogatog životnog iskustva, da je krivac žena.
Zašto?
Od svih muškaraca s kojima sam bila, nikad nijedan nije primjetio moj zobljen trbuščić, malo celulita po nogama i da ne nabrajam.
Odnosno, možda je nespretno reći "nije primjetio", prikladnija riječ je: "nije mu smetalo".
A svaka žena s kojom se suočite ili licem u lice ili sjedeći na suprotnim stranama stola, kad tad potegne pitanje kila i izgleda.
Pa umjesto da kao što smo to uobičavale u srednjoj, sjedimo i komentiramo njihove "krevetne sposobnosti", mi se zamaramo kremama protiv strija, celulita, dlačica, kože, masnoća, mišića i tako dalje...još se samo kostiju držimo podalje.
Jučer sam pitala muža direktno i otvoreno: "da li se ja tebi gadim?"
Reakcija je bila: otvorena usta, izbuljene oči i auto koje se skoro zabilo u ono ispred sebe.
"Odakle ti molim te opće takvo pitanje?"-rekao mi je.
"U trudnoći si izgledala kao mamutica (to tek sad vidim po slikama), no bio sam presretan, ponosan, jer si moja mamutica i jer nosiš našeg mamuta. Kako da mi se onda, molim te, gadiš sada kad izgledaš ko božica plodnosti, sjajnih očiju i oblina od kojih mi se vrti u glavi? Kako me opće možeš bez srama pitati tako nešto? Zar se ti meni želiš zgaditi?"
Čudno je to objasniti nekakvim tonom koji ga neće povrijediti, ali njegovo mišljenje mi naprosto nije mjerodavno.
Sa mnom je od početka, od dana kad sam se voljela, u biti, upravo on me naučio voljeti se.
I svjesna sam da me voli godinama, kroz faze, kroz borbe i jednostavno mi je neprihvatljivo odnosno neshvatljivo da on ne primjećuje te razlike kao ja.
A ono što ne shvaćam je zapravo činjenica da me on ne gleda kroz djelove nego kao cjelinu.
A to ću najbolje shvatiti ako stvari okrenem naopako i promislim kako ja njega doživljavam.
Upravo kao cjelinu: obožavam njegovu "ćelavu kosu", njegovu malu škembicu za koju se nadam da će bit samo veća, i njegove kržljave noge i malu guzu, a najviše od smega...hm...sram me kazat ;)
E pa zašto onda, ako ja njega doživljavam kao cjelinu ne prihvaćam da i on to isto osjeća prema meni?
I kako ne shvaćam da ga samim podsjećanjem na moje nedostatke u biti tjeram da ih i on vidi?
Blesava sam, znam.
Jer ne želim priznati sama sebi da nas oni u biti gledaju kao žene, koje vole, koje žele, koje im se sviđaju upravo takve kakve jesu (jer u protivnom ne bi bile tu).
Činjenica je da se kad tad u životu nađemo u fazi da nam on nije dovoljan ali ne on kao on, nego on kao potvrda.
Treba nam netko sa strane tko će nam reći (makar gestom): lijepa si, sviđaš mi se, izgledaš baš ok.
I to je čitava poanta tih beskrajnih analiza, uspoređivanja i očekivanja.
Ništa drugo.
Post je objavljen 13.01.2005. u 12:04 sati.