Komarac me jučer ubo u nogu. I sad me svrbi da bi poludila. Nos je malo splasnuo, hvala na pitanju.
Nakon dugo vremena pošteno sam se istračala s V. No, kako to obično biva, kad se prekine veza, prekidaju se i kontakti, sadašnji partneri ne mogu smisliti bivše itd, itd. E pa V. i ja se u zadnje vrijeme uopće ne čujemo (rijetko bi bila pretjerana riječ). Nedavno mu je umrla baka. Plakala sam u krevetu kao malo dijete. Ja sam, naime, zaista voljela tu ženu. Ono po čemu je ona bila posebna jest da me se stvarno trudila prihvatiti kako nitko od njegove obitelji nije. S mojima je uvijek lako. Moji su Slavonci. Oni prihvate lako bilo koga. K tome, ja sam jedinica i najvažnije im je da sam ja sretna. Njegovi su Međimurci. E to je pak druga sorta – sumnjičavi, nepovjerljivi, uglavnom, teško prihvaćaju nove ljude. E njegova baka je bila iznimka. Čak i ako me nije voljela (u što sumnjam) treba stvarno moći voljeti nekoga (unuka) da prihvatiš nekoga. Stvarno se trudila i zato sam ja plakala.
No, malo o veselijim stvarima ili barem onim uobičajenijim. ‘Treba mi referat o Velebitu za sutra’ nazvala me prije petnaestak minuta Matea, moja sestrična panično vrišteči. Matea ide u prvi razred gimnazije i u jeku je puberteta. Osobno, mislim da sam ja bila sto put gora al njoj nešto baš i ne ide s ocjenama. Nekako je previše flegma a ja sam preslaba na nju pa joj radim takve gluposti. Sigurna sam da joj time baš ne pomažem ali s obzirom da je kraj godine, znam da joj ne treba još jedinica (pitanje je hoće li proći bez popravnog) pa činim sve što mogu. Dakle, idem sad tražit po netu stvari o Velebitu pa ću joj to mejlat.
Danas sam napokon bila s babama na kavi. Baš mi je drago.
Post je objavljen 01.06.2004. u 23:07 sati.