lebdim...negdje sam izmedu neba i zemlje...kao u zraku. magla me totalno opčinila. ne mogu se koncentrirati na nista...misli mi bjeze i ne mogu ih kontrolirati...sve cesce se uhvatim kako mi netko nesto prica a ni jedna rijec mi ne dopire do mozga...kao da taj netko ne prica meni...nesvjesno odlutam...a sve cesce i svjesno buljim u neku tocku dok stojim pored ljudi koje poznajem...pravim se da ih ne poznajem...i uvjeravam sebe da oni ne poznaju mene i da me ne vide...jer ja se pravim da ne postojim. veceras sam cekala bus na stanici i uporno hodala u krug, a onda sam zapazila neka svijetla preko livade i vise nisam znala da li to samo ja vidim ili su to ulicne lampe ili zvjezde ili nesto trece...pitate li se ikada da li zvukovi koje cujete zaista postoje ili ih cujete samo vi? polako se gubim...ne znam vise gdje sam...preko dana vise uopce ne otvaram saropoljke...samo mrak, mrak i mir. stalno sam u pijami, upalim svijetlo i pravim se da je svijet nestao...da postoji samo moja soba. nema ljudi...glasova...hrane...samo nirvana. prva pomisao kad se probudim je: ...sve je vrlo jednostavno...uvuci se pod poplon i prespavaj sve, izbrisi cijeli jedan dan, ne moras se ni probuditi, ni obuci, ni pricati...samo sanjati. nisam depresivna...samo sam neprisutna u svemu...a stvar je u tome sto mi se svida...sto vise mraka i samoce i mira i nirvane. gitaru nisam vec danima pipla. ne zato jer mi se neda, vec mi je dovoljan filing samo da ju gledam. sve mi je u totalnoj magli. mislim da sam preumorna pa zato zamisljam stvari i svijetla.
dosla sam veceras u njegov topli stan, promrzlih prastiju u poderanim rukavicama i legla na krevet. mrak, cigarete i sepultura. i lebdila sam tako negdje 2 sata. lijepo je bilo...ali u jednom sam se trunutku pitala...zar mi je on zbilja potreban? ...zelim biti sama...ali ne mislim ja to...volim ga gledati...lijep je.
Post je objavljen 12.01.2005. u 23:57 sati.