Marketing
... AnOThEr WiSpEr iN mY EaR...
ŽUDIM PROTIV SVOJE VOLJE,
VOLIM USPRKOS SEBI…
Želja je sve jača i raste u meni. Ne mogu ju sakriti. Prelijeva se po meni kao dugine boje. Žudim, i volim… a ne želim. Jače je od mene… mnogo jače.
Poznavala sam ga. Bio je kao svaki drugi, ali imao je ono nešto. Nešto neobjašnjivo što me privlačilo k njemu poput magneta. U meni su se komešali osjećaji. Znala sam da se ne želim zaljubiti, da mu ne želim pokloniti svoju ljubav, sebe… Bio je običan delinkvent. Raščupane kose, nikakav učenik… moja potpuna suprotnost. Osoba koju nikako nisam zamišljala kao svog princa na bijelom konju. Nije se obazirao na mene. Nije me niti vidio, a toliko sam htjela da me zapazi, uoči to maleno biće. No, polovica mene ipak to nije htjela… ona razumnija polovica. Što će mi on? Pa daj pogledaj ga kako izgleda. Osjećala sam se poput čokolade… rastopljeno kad bi ga ugledala, a ipak prepolovljena na komadiće. Nisam to htjela, odupirala sam se, um je govorio jedno, moje srce drugo. Kad bi njegove oči susrele moje emocije su tekle kroz moje tijelo poput nabujale rijeke. U mojoj glavi je sijevalo. Znala sam da ne smijem, da ne želim…a ipak sam se prepustila.
Žudnja za njim jačala je iz dana u dan. Kao da je netko namotavao moje osjećaje kao klupko vune. Rasla je… odupirala sam se ali nisam ni sama znala kako. Nisam znala od kud da nađem snage da sve to zatomim u sebi, da sakrijem tu požudu. Nije je bilo. Kao da je odjednom nestala. Raspršila se poput mjehurića vode.
Dala sam mu sebe, primio je to. Zavoljeli smo se. Ali nije trajalo onoliko, koliko sam ja to htjela. Očito nisam bila ono što je on htio da budem. Bila sam povrijeđena, ali moja ljubav prema njemu svejedno je postojala. Osjećala sam se tako slabašno u usporedbi sa mojim emocijama… Nisam ga dugo vidjela. Mislila sam da je prošla cijela vječnost, da je ta ljubav nestala. Ali ne, ona se samo privremeno sakrila u dubini mojega srca. Zavaravala sam samu sebe, jer… kad sam ga ponovno vidjela preplavila me toliko toplina, osjećala sam toliku požudu za njim. Ne, ne…ne opet. Sve se počelo ponavljati. Opet sam se borila sama sa sobom… um protiv srca. Srce je pobijedilo… a nisam htjela, nisam željela… Nisam mogla. Pa zar sam toliko slabašna? Zar ta požuda…ta ljubav… može biti toliko jača? Može… ne može… može.
Razmišljam o svemu tome. Mislim da je nema, ali ona čuči tu u meni. Kao maleno, preplašeno dijete šćućurilo se tu. Žudim za njim protiv svoje volje, volim ga usprkos sebi… ali… Je li to stvarno protiv moje volje, protiv mene… ili ja to ipak želim?
Bili smo zajedno 5 mjeseci... stvarno sam ga voljela...sada već polako zaboravljam... patnja i bol prolaze... još uvijek ga volim.... ali kao prijatelja... valjda... ne znam...dugo ga nisam vidjela....
Heh... sve jednom prolazi.... i to će... :) ....
eto...jedan malo... drugačiji tekstić.... :)
Puno hvala svima na čestitkama... srca ste... šaljem vam veliku pusu! .... Voli vas vaš Bebach :)
Post je objavljen 12.01.2005. u 22:45 sati.