dakle, gdje sam ja opet i ispocetka! ista pitanja se vrte stalno u krug! kao da nema izlaza.. polako ulazim u dio zivota kojeg ne zelim... polako upijam sve sto se desava oko mene i vidim da sam ja samo jedno malo bice koje ne moze promjeniti svijet. no da, nisam ni mislila da mogu ne znam sto napravit. sama? jako tesko! uz neciju pomoc, malo lakse! i sad, cak i ima zainteresiranih za pomoc, al su svi ti, koji su voljni nesto napravit, premali.. :(
trazim rijesenje, trazim ideju..i sto vise trazim manja je sansa da ju nadjem. mozda sam pogrijesila sto sam prestala koristit svoj moto “prepusti se lagano”.. ne mislim na prepustanje u smislu iscekivanja.. prepustanje u smislu ne nerviranja.. koji je smisao da se ja nerviram oko problema? nema ga! sto mi donosi nerviranje? stres? a stres? naruseno zdravlje i negativne misli. i onda pogledam sastrane, i vidim nekoga tko je imao “srece” i ide s osmijehom na licu kroz zivit, a taj osmijeh i ta sreca ne znace apsolutno nista drugo doli materijalne srece?! i ja se opet pitam, koliko nas ima koji uzivamo u malim stvarima? koliko nas se veseli necijem osmijehu? koliko nas se veseli sto je suncan dan? sto pada kisa? sto ptice pjevaju? sve manje i manje... :)
a koliko se ljudi veseli sto mu je placa veca 100kn , mada su za tih 100kn pojeli vlastito govno? kolko ljudi se veseli sto je financijski situirana, a nema unutarnje emocionalno ispunjenje? koliko? previse...
tak... i sad nakon svih ovih rijeci nisam ni malo bolje volje, niti sam zakljucila nesto sto ne znam..
samo sam sebi nabila na nos THE FACT!
blah!
Post je objavljen 12.01.2005. u 18:00 sati.