Marketing
Misa Nelson
Svakojaki klijenti dolaze u moju banku. Nekolicina ih dolazi svakodnevno i izmjene sa mnom po koju rijecu. Teme su vec poznate i kada podignem pogled znam o cemu trebam govoriti, osim o biznisu zbog kojeg su kod mene dosli. Jedan od njih je i Mose Nativ, covjek u ozbiljnim godinama koji pjeva u mjesovitom zboru kojeg sacinjavaju 40-tak zenskih i 15-tak muskih glasova. I tako mi s vremena na vrijeme prozborimo o muzici, o pjevanju, o klapama koje pokadkada gostuju, dok jednog dana u proteklom prosincu Mose nije dosao s datumom – 11.01.2005. godine i prijedlogom da dodjem poslusati Hajdnovu "Misu Nelson" u njihovoj izvedbi. Prenesem to Vesni i ona odmah ispanira koju haljinu ce odjenuti i koju kombinaciju cu ja nabaciti na sebe da joj budem dostojan pratilac.
Priskrbih nam karte i stigosmo na vrijeme u Hederu u zgradu koja nosi ime Rine Sani, kako bi jos prije pocetka koncerta pocaskali uz kavu i kolac kojeg su u foajeu nudile volonterke Udruge za brigu o starim osobama. Kada smo vec zauzeli mjesta i kada su se poceli nizati govori zahvala i pohvala onima koji su omogucili odrzavanje koncerta, poceo me hvatati strah da se radi o "maloj seoskoj zabavi", ali kada je zapoceo nastup Komornog orkestra Hedera izvodjenjm "Koncerta za strune" Nina Rote, shvatio sam da cemo prisustvovati izuzetnoj priredbi. Nakon orkestralnog dijela, pridruzio se zenski zbor "Vocalica" i tri telavivske solistice koji su nam izveli Hajdnovu (Johan Mihael) "Misu Svetog Alojza".
Uslijedila je pauza; neuobicajeno dugacka zbog prosjecne poodmakle dobi gledatelja koja je svakoga silila da se spusti u nus prostorije, jer priroda ne stedi ni ljubitelje muzike. Izlazak iz fotelja, prolazak izmedju redova, promicanje ulaznim vratima i povratak podsjecali su na nekava "dugacki mars".
Za pocetak drugog dijela pozornica se napunila pjevacima, orkestrom kojeg su pojacali puhaci, bubnjari i orgulje, te solisticama koje su pojacali jos po jedan tenor i bas. Dirigent Omri Hadari, koji me je za citavog koncerta podsjecao na madjionicara sto, presavijajuci se u pojasu, izvlaci i ono nemoguce iz svakog instrumenta, iz svake glasne zice, pritrcao je svom podiju i poskocio na njega. Podij je kliznio i malo je nedostajlo da se koncert zavrsi kobno. Nakon uvodnog stavka "Misa Nelson" nas je prenijela u neki drugi prostor i drugo vrijeme. Muski glasovi su izvanredno parirali brojnijim zenskim medju kojima su dominirali ne previsoki soprani, te su dvoranu ispunili tonovi koje samo vjesti kriticari mogu opisati. Orkestar je nenametljivo pratio svaki zahtjev maestra i dozvoljavao da do izrazaja dodje ono najljepse – ispreplitanje ljestvice kojom dominira sopran, sa onom od dubokog mezosoprana, blagog tenora i basa, koji je, meni na zalost, bio zatomljen snagom ostalih glasova. Njegovu boju culi smo samo kod dubokih, tihih dionica koje je izvodio bez pratnje.
Bez greske, za moje neuvjezbano uho, sudionici su doveli koncert do finala, koji nas je potpuno obuzeo, ali je misa zavrsila ipak neupecatljivo, bez krescenda. Kao da je dirigent htio i svoju i nasu euforiju svesti u razumne okvire iz kojih nam se svima lakse vratiti u uobicajenu nam svakodnevnicu.
Post je objavljen 12.01.2005. u 16:31 sati.