Je, dobro ste zaključili...danas me (na moj nagovor, naravno) muž vodio u kino.
Bridget je simpatična, smotana tetica, sa nekoliko kila viška i puno briga u životu.
Jedino bitno u životu je izgubiti višak kila i ostati dosljedna u makar jednoj odluci koju je donijela.
Simpatičan, (urnebesno?) smiješan film koji na simpatičan način opisuje muku svake, ako ne doslovno svake onda svake druge žene pokazuje ne samo ono što ona vidi nego i drugu stranu.
Stranu muškaraca, a ruku na srce, oni ipak jesu razlog koji nas drži na životu.
S druge strane, danas sam pročitala jedan jako potresan tekst koji me naveo na razmišljanje no još uvijek nije dovoljan da sama sebi kažem: "dosta!"
Prenosim neke djelove iz teksta:
Crvena linija patnje
B. Shanewood
...Trideset šest sati nakon operacije netko me zove po imenu, a ja čujem tek eho kao da ležim na dnu dubokog bunara. Je li netko došao da me spasi? Probudivši se ugledam mladog muškarca u bijelom kako me smješta u invalidska kolica i pričvršćuje kateter s kontejnerom uz moju plavu bolničku halju. Ne obraćam pažnju na to što je halja straga otvorena i što vidi moju golu stražnjicu. Ne marim ni što sam počela menstruirati i što je trag krvi ostao na izgužvanoj plahti. Obraća mi se nježno. Osjećam da bih pošla s njim bilo kuda i učinila bilo što samo da prestane ova bol.
***
...Nakon desetak dana, prvi put se tuširam nakon operacije. Male stvari znače tako mnogo: mogućnost da sama operem zube, da dišem bez pomoći maske s kisikom i gutam bez cjevčice u jednjaku.
***
...Svi kojima sam rekla da idem na operaciju za redukciju debljine rekao mi je da ću biti kod kuće za tri dana. Ja sam iznimka. Ima i drugih, no kada sam tražila informacije o proceduri kirurg mi nije dao njihova imena. Sve što sam slušala bilo je "divno, prekrasno". Nikada nisi bila mršava? Moraš to probati! Nećeš požaliti! To je čudo! On je čudotvorac! On mi je spasio život! Uvijek ću mu biti zahvalna! Ostvario je moje snove! Kako ću mu se ikada odužiti!
***
...Sjedam na stolicu pored tuša i promatram svoj trbuh. Trbuh koji su otvorili. Dva puta. Rez je jasno vidljiva crvena linija. Metalne kopče prolaze kroz sitne crvene rupice s obje strane reza. Crveni križići me podsjećaju na vlastiti ručni rad na punjenjim igračkama u mom ormaru.
***
...Najtužniji objed u mom životu; uzimam po komadić od svega i s ljubavlju ih aranžiram na tanjuru. Gutam prvi zalogaj jajeta i šunke. Od sljedećeg će mi pozliti. Sljedeći će me ponovo baciti na koljena. Pa za koga je sve ovo ako ne za mene? Više nije za mene, nikada i nije bilo. Kada sam i zašto odlučila da ništa ne zaslužujem? Ostavljam Michaela za stolom i odlazim u šetnju pored mora koje je ograđeno žutom plastičnom policijskom trakom koja upozorava da se previše ne približavamo. Brana uz more je oštećena u prošlom uraganu. Ipak prelazim granicu, sjedam na klupu, zatvaram oči i okrećem lice suncu. Pa što ako zid brane popusti. Ništa mi više nije važno.
***
...Dan prije vjenčanja odlazim hitno gastroenterologu. Prepisuje mi moćan lijek protiv bolova i čira. Ipak na dan vjenčanja trese me groznica. Močim se u kipućoj vodi prije oblačenja nadajući se da će toplina ublažiti bol. Lica crvenog od groznice stojim uz Michaela pred rabinom. Sljedećeg dana pridržavam svoj trbuh dok se vozimo u Montreal na medeni mjesec. Bolujem cijeli tjedan.
***
...Nakon dvije godine još uvijek me muče bolovi, još uvijek gutam tablete. Teška sam gotovo jednako kao i prije operacije. Moj kirurg želi ponoviti postupak. Na samu pomisao zvoni mi u glavi. Odlazim drugom kirurgu, niskom Koreancu za kojeg svi kažu da je genij. Ne slaže se s preporukom prvog kirurga. Ne vjeruje uopće u takve operacije. Želi obrnuti cijeli postupak. Upozorava me da ću možda i dalje dobijati na težini no prednost će biti u tome što će dvije komore mog želuca ponovo postati jedna i što ću moći prestati uzimati lijekove protiv čira.
***
..."Možete ostati kakvi jeste", kaže mi smiješeći se i tapšajući me po ramenu dok ležim na stolu. "Mnoge su žene debele. Jedite više povrća kao Koreanci", pokazuje na sebe. "Ja sam nizak i zdrav. Vi ćete biti zdravi, debeli i zdravi, u redu? Nemojte umrijeti." Pristajem na operaciju vraćanja u prvotno stanje. No moj se muž protivi. Boji se da će me izgubiti. Podsjeća me na noć koju sam provela na intenzivnoj njezi, da je prva operacija bila greška, zašto ne bi bila i ova? Zašto napokon ne odustanem? Što mi je falilo onakvoj kakva sam bila? No ja ipak odlučujem da ću to učiniti. Želim proživjeti dan bez tableta protiv bolova. Želim jesti bez mučnine. Postoji još jedna prednost: prije nego što sam i postavila pitanje, kirurg je nježno prevukao prstom preko mog ožiljka kao kad slijepac čita Braillovo pismo i rekao:"I ovo ćemo maknuti pa možemo zaboraviti pogrešku, izbrisati je." "Doktorovu pogrešku", pitam. "E, sad, svatko svakog sudi u Americi. I vi to možete. No, pogriješili ste zapravo sami". Uzima moju ruku u svoju i zagleda mi se dubok u oči. "Vi, gospođice. Vi ste napravili grešku."
Gospodična B. (no ne Bridget ovaj put) si je sjebala život.
Doslovce.
Ispizdila si je utrobu, ostala je bez šanse da jednom osjeti najljepši čin na svijetu : porod.
A sve zbog ljepote.
Koga mi to želimo impresionirati?
Njega?
Njega?
Nju?
Njih?
Ili možda, sebe?
Tko ih nameće i kakvi su to standardi koje uporno slijedimo gazeći samo i jedino sebe?
Ja sam od rođenja bucmasta, oh god damn it, daj izreci to...debela!
Debela od rođenja.
How painful.
Najteža riječ za izreći.
Lako bi rekla da sam narkomanka, da sam dilerica, ubojica, da sam silovana, da su me zlostavljali i prodavali za lovu, sve bi ja to teoretski lako priznala, no riječ "debela" boli u pičku materinu.
(Oprostite na psovanju, no...se moi)
U razredu smo ja i očalinku nemalo puta bili predmet ogovaranja, no moj karakter ipak je uvijek zasjenjivao činjenicu da u prvom razredu nisam imala 15 nego možda 25 kila.
Priznajem da sam u srednjoj došla do 89.
Pa smanjila na 80.
Priznajem i da sam u bolnici, pred porodom vagu šokirala sa 119.
Sad ih valjda imam oko 90.
Znam točno no opet me sram izreći.
Jer sam daleko od normale.
Nekakve normale koju su izmislili ljudi koji ne shvaćaju da postoje geni, da postoji sjeban metaolizam, da postoje ljudi koji hranu vole al ih tjeraju da je mrze.
Kad bi imala 63 kile, koliko je normalno na moju visinu, smatram da bi izgledala kao kostur.
A s tim ne bi bila zadovoljna.
I nikad neću biti zadovoljna.
Tek sad shvaćam da sam prije trudnoće imala predivan trbuh, no mrzila sam ga onomad..
Uvlačila ga u sebe i sjebala si crijeva i probavu.
Danas ga stežem steznicima, jer je ružan i jer me boli.
I da skinem još 20 kila vjerojatno bi opet našla nešto treće čime nisam zadovoljna.
Postoje ljudi koji nemaju krova nad glavom, koji žive od tuđeg milosrđa, postoje žene koje žele a ne mogu imati djecu, postoje ovakvi i onakvi slučajevi a ja se usuđujem oplakivati svoju gorku sudbu neimanja tijela mjera 90-60-90?
Odakle mi pravo pored najboljeg djeteta na svijetu koje me očito voli i muža kojem sam oduvijek najljepša na svijetu opće pomisliti kako sam ružna?
Kome sam ja to ružna?
Sinu koji još nema kriterija (fala bogu)?
Mužu koji primjećuje moj ružan trbuh tek otkad sam ga ja na to natjerala?
Kad će zaboga prestati ta unutrašnja borba?
Kad ću prihvatiti činjenicu da mi se sa fotografija smješe retuširane djevojke i mame koje nakon poroda izgledaju divno zahvaljujući operacijama od po stotinjak tisuća dolara?
Je li izgled odnosno ljepota uistinu jedini preduvjet i uvjet za sretan život?
Je li uistinu sve u kilama?
Zar mi se svi ti ljudi koi mi govore da im ja jesam simpatična i lijepa samo rugaju?
I kad ću se već, zaboga, prestati rugati sama sebi?