Želim imat svoj Dnevnik. Ne ono da upisivam što sam sve danas pojeo ( -Kako si?
- Kako se uzme.) nego da precizno gađam u temelje temeljnih premise ovih kula u zraku, u kojima svaka kritika, koja k'o muha udara u nepromijenjivo-zadane okvire, samo daje privid da je išta podložno kritici. Mogao bi nasrnut na same okvire, ali velika je vjerojatnost da bi me brzo zatukli k'o pseto. Elem, tamo-vamo, vamo-tamo, za ovo je kriv Tofu. On će biti kadrovik. On će da ih bira. Mislim da će mu se svidjeti moja koncepcija, pa će to stilski biti UbiBože dobro. Elem, dnevnik...
Zamislite Hrtov Dnevnik, e sve će biti isto tako. Osim lica i događaja. Idemo prvo na lica: Glavna voditeljica, voditelj, svaki dan će biti neko drugi; mora biti izuzetno, patološki sramežljiva osoba. Kad govori, govori drhtavo, kroz stegnuto grlo, povišenim tonom koji ostatku čopora jasno govori da ju je strah i da je pri dnu hijerarhijske ljestvice, podvijenog repa, a opet nema kud iako užasno, užasno želi pobjeći (npr. s druge strane zaštitnog ekrana). Mora gledati u kameru barem 33% vremena, a to joj je najgore od svega jer se mora smiješiti, a mišići oko očiju i sami pogled odaje strah, strah, strah...kad se pokuša nasmiješiti, usne joj trzaju, facijalis iskri pod previsokim naponom, a u sinaptičkim pukotinama nema ni traga ni jednom, jedinom GABA neurotransmiteru. STRAH. Strah je zarazna stvar, ili neugodna. Ja kad bi vidio tako nekog jada pečenog kako se roštilja pred kamerom, odmah bi promjenio program, još dok sam imao tu moć.
Dakle, pozadinska svemirska buka mog Dnevnika biti će iracionalan strah, anksioznost prepoznatljiva unutar prve sekunde gledanja i jako, jako zarazna. Nema sigurnosti, nema vjerodostojnosti, nema čoporisanja i mahanja repom ispred malog ekrana u znak slaganja, mi emitiramo strah, u njegovoj čistoj formi, ne vezanoj za sadržaj. To be continued...
Post je objavljen 12.01.2005. u 03:03 sati.