Iz oblika iščitavam interpretacije za sljedeće dane i moj život nije moj jer prepuštam se- kad zatvorim oči i osjećaj da sam se izgubila potreban je kako bih se pronašla tamo gdje trebam biti.
I pucam se nesigurnošću, stavljam je u vene da kola mojim tijelom, da zamijeni kisik, disanje, uobičajno samopromatranje- nemogućnost mogućnosti i da me pukne doza adrenalina ceste, visine, padobranaca, vodoinstalatera, da me rasturi i da me baci ispod površine oseke jer plime nadolaze- vrijeme je!
Jer kad suknem u tijelo 0,7 % titraju lampadine kao zvjezdice, pogledi se stope u jedno i vidim sve skriveno ispod površine što želi izaći kad kapci popuste, i izlazi kroz strugaču misli iskrivljeno i neobrađeno, iskonsko, zastarjelo, retrogradno, a onda sanjam početke kad smo pobjeđivali osmjesima široke zaslone dlanova- na njima utiskujem zrna riže za novi dan-koji će biti drugačiji.
Osjećam se- iscrpljeno i hoću još.
Znam da ćemo biti lađa
nasukana na ocean smijeha
onoliko koliko poželimo.
I zato nikad ne zaboravi mirnoću skrivenu
u džepovima sadašnjosti.
Čak i kad te puca da pukneš od smijeha- uzmi komad sira, par kapara, fetu kruha i misli na more jer iza horizonta te čeka svijet spreman za recikliranje.
Post je objavljen 11.01.2005. u 23:59 sati.