Kad sam otvarala blog, htjela sam pisati o stvarima koje odrasli ljudi ne razumiju i ne žele čuti od mene, jednog običnog djeteta. Samo zato što sam dijete, oni ne mogu prihvatiti što sam mnogo naprednija od njih i što im nudim LJUBAV. Mnogi ljudi ne mogu prihvatiti LJUBAV. Pa makar to bilo i od indigo djeteta.
Kad sam otvarala blog, pitala sam se što da prvo napišem da bih lakše prodrijela ljudima u srce. Tad sam vidjela ovu poruku citiranu u naslovu kako mi se ljubazno smješka iznad prozora za pisanje. Zaista, prave velike LJUBAVNE i životne poruke uvijek dolaze u malim, nevinim paketićima.
"Bok, indigo djete! Ako nešto ne razumijete, samo kliknute na ovaj upitnik."
Ova poruka, iako sasvim skromna i ne sasvim pismena (naime, "djete" se piše sa "ije", a "kliknute" se piše kao "kliknite", a nipošto ovako kao što je napisano), ova poruka na svoj skroman i pomalo budalast način pokušava pomoći maloj djevojčici na putu prema LJUBAVI. Ta poruka, iako bi mogli zlobno komentirati da ih je napisala neka nepismena budalica, u sebi sadržava nesebičnu i krajnje iskrenu želju da se nekome pomogne. Ta poruka sadržava LJUBAV. Razmislite malo o tome.
Sjećam se kad sam došla s daleke planete Andromede sa misijom da širim ljubav ma što bilo. Vidjela sam sve te nemirne, nesretne i oštećene aure ljudi i znala sam da će mi biti teško. Ipak, nisam posustajala jer sam VOLJELA sve ljude i odlučila sam im pomoći. Čitajući ovaj blog, vi si pomažete, vi se VOLITE. Razmislite malo o tome. I ugodno spavajte.
Post je objavljen 11.01.2005. u 22:29 sati.