Pregled posta

Nomen est omen (?)

Većina vas je, pretpostavljam, već odavno skontala da moje stvarno ime ipak nije Ane. Barem nije ono koje u mojim službenim papirima piše. Iako me, neki meni bliski ljudi, zovu Ana. A kako sam, kad sam otvarala blog, htjela da isti bude neko moje sasvim blisko mjesto, prirodno se nametnuo i izbor nicka. Drugim riječima, oni koji me znaju površno, a možda ovdje nalete, ni taj nadimak ne bi spasio jer im ništa ne bi govorio. Oni koji me dobro znaju, skontali bi me i bez toga. Ane verzija je pobjedila onu Ana verziju iz čiste mješavine (dalmatinskoga) ponosa, nostalgije i još-tko-zna-čega.

Srećom sam u samom početku zaglibila ovdje jerbo je pitanje bi li kasnije moja željena domena bila dostupna. Ane, Ana, Annie, Angie, varijacija na temu je bezbroj. Ja sretna što i u ovom slučaju vrijedi – tko prvi, njegova djevojka. Uostalom, kad se iskopčamo iz virtuale, dočeka nas, jednako tako, bezbroj glasovno sličnih kombinacija. Tako npr. samo za ime Petar postoji 150 izvedenica!

A jeste se ikad zapitali bi li vas ljudi malo drugovačije doživljavali da ste izabrali neki drugi nick? Bi li vas ljudi u RL drukčije doživljavali da su vam preci podarili neko drugo ime?


Sudeći po ovome, mene i nisu baš usrećili jerbo u mom imenu nema niti jedan jedini stražnji samoglasnik. :-(

Ipak, neću im to uzeti za zlo. Zadovoljna sam onim što su odabrali. Ime nije baš često, lijepo je, govori mnogo o tome kad sam se i gdje rodila i, što mi je najdraže, ipak su se odlučili za kroatiziranu verziju. (Hvala, mili moji!)

Al' u zadnje vrijeme sve su češća imena koja do prije nekoliko godina nisu bila tako učestala. Ženska pobjednica (po učestalosti, dakako) 2003. godine bila je Lucija. Ljestvica 2004. godine malo je, ipak, promijenjena.


Nakon dugo vremena, Ivana nije među prvih deset, a to je, valjda, ime koje je obilježilo moju generaciju. Ne mogu se niti sjetiti broja Ivana koje su sjedile sa mnom u zajedničkim razredima.

Kako u svemu, tako i kad je o imenima riječ, moda se mijenja i malo je onih imena koje desetljećima ne silaze s te ljestvice poželjnosti (npr. Ana).


Prije tri mjeseca svi smo se lagano nasmijali kad smo pročitali da su službenici u središnjoj Kini odbili frajera koji je svojeg sina želio nazvati @. U današnjem svijetu više nikoga ne može ništa pretjerano začuditi pa smo ovo, uz osmijeh, popratili i pokojim prepričavanjem u vic formi, a onda zaboravismo. Međutim, lingvisti upozoravaju: trend davanja neobičnih imena se nastavlja, a najveći krivci su moderni roditelji na ego tripu koji žele da im dijete ima unikatno ime.
Danas čak trećina klinaca izjavljuje po raznim anketama kako smatra da ima "vrlo blesavo ime".

Među blesavcima su i: Tuba, Jija, Solida, Olimpia, Lulu, Hila, Fee, Zeno, Valerian, Urban, Gideon, Nida, Verlinida, Nimrod, Elian, Osama.


Kod dečkića je stanje malo stabilnije. Doduše, prošlogodišnji pobjednik Ivan pao je na peto mjesto, a i Petar je ove godine izletio iz kluba najpoželjnijih.


Odabir imena ovisi i o zemljopisnoj regiji iz kojega roditelji potječu. Tako ja, dok nisam došla u Zagreb, nisam upoznala niti jednog jedinog Davida, Bornu ili Jana. Duje i Tonči su druga (lokalna) štorija, ali takva imena nikad ne upadnu među najpoželjnije na nacionalnoj ljestvici jer su dragi i mili samo jednom podneblju.


I naravno, treba voditi računa i o tome kako se odabrano ime slaže s prezimenom da ne bi ispale one grozotne kombinacije tipa Silov, Ana koje zasigurno ne pomažu djeci da izbjegnu ona bolna zadirkivanja, a nije i da nešto manje kulturnih reakcija izazivaju kad već postanemo svoji.


Ako je toliko važno, u kojoj je mjeri važno? (Uostalom, zar se i sami ne identificiramo s njim?)

Dunque, koliko se osjećate određeni (imenom, dakako)?






Post je objavljen 11.01.2005. u 22:50 sati.