Opet je hladno pa kakvo je ovo proljeće, na Sljemenu je samo dvanaest a u gradu jedva dvadeset. Nema veze, fućkaš i ljeto i sve. Ionako ću od srpnja do rujna biti daleko odavde. Zapravo mi uopće nije jasno koji jarac se za stalno ne pomaknem odavde u toplije krajeve, ionako nisam ničim vezana za mjesto osim ponekog groba rođaka s tatine strane. Komad mi je došao k sebi, veli da nije očekivao da če tako brzo pustiti. Da, dok je opet ne vidiš i dok te opet ne počne motat kako joj padne na pamet, mislim si ja. Bila sam s njim popodne u gradu i već mi lagano ide na živce, jer počinjem primjećivati stvari koje mi se ne sviđaju a on je na moje komentare totalna letargija. Samo ti glumi frajera, kad te stavim na ignore listu telefona, vidjet ćeš. Ipak, loše me raspoloženje kao i uvijek brzo napustilo i s guštom sam ga držala pod ruku dok su ga klinkice odmjeravala misleći si valjda da sam mu sestra. Ma kome će ti vi mislit! Malo sam ga zažvalila, malo zašlatala nasred ceste pa krenula dalje kao da se ništa nije dogodilo. A onda me puknuo grom. U kafiću preko puta sjedio je R. sa svojim moto fanaticima. Jedini frajer za kojim sam plazila vidio me u očajničkoj situaciji s malim nasred ceste. Ma nek si misli što hoće. Cijeliu večer sam bila utučena. A rugala sam se malom. Čudni smo mi ljudi, najviše želimo onog tko nas neće. Ne treba se protiv toga boriti već jednostavno uvijek imati na pameti mehanizme koji nas do toga dovode. Mali je opet spavao kod mene ali navečer me zvala moja sugovornica s jučerašnjeg tuluma pa sam se zlagala da idem do tete i odjurila, žderući se od znatiželje jeli doista bilo nešto među nama. Bilo je. I tu večer još više. A dijete sam ostavila doma! Haha..Slijedeći tjedan mogla bi na testiranje. ako sam već nešto pokupila, ne moraju svi oko mene poumirat. Do jutra sam se živa smrzla. Od hladnoće.
Death Wish: Baileys i Melem pola pola
Post je objavljen 01.06.2004. u 18:47 sati.