Pogledi ljudi sve su teži.
Skrivanje osjećaja i strah od osude,
Tjera ljude na povlaćenje.
U razgovoru ne gledaju u oči,
Traže mjesto gdje da smjeste pogled.
Riječi izlaze,
A duša vapije,
Za pogledom toplim,
Za razumjevanjem, osmijehom.
Otvorimo vrata,
Dajmo joj da vidi svjetlo,
Jer ona je tu
Kuca i šapće,
Samozatajno i tiho.
Šutljivo sjedi i čeka,
Ljubavi puna.
Zna da jednog dana zatražit ćemo nju.
A ona će s osmjehom
zaboraviti naše nedaće,
i brzo nam pomoći da dođemo
Do sebe.
Post je objavljen 11.01.2005. u 08:53 sati.