Jučer me je jedan post podsjetio na jednu životnu priču: Drugi svjetski rat. Progon Židova. Roditelji (poznato prezime pa ga ne navodim), znajući da će ih deportirati u logor, ostavljaju dijete kod dobrih ljudi, koji ne mogu imati djece. Srećom, vraćaju se živi nakon rata. Dolaze po dijete. Posvojiteljima je strašno. Roditelji djetetu ostavljaju prezime posvojitelja - za svaki slučaj ("Nikada nije dobro biti previše Židov", govori otac sinu. "Nikada se ničim previše ne ističi - ni novcem, ni znanjem...").
Epilog: Posvojitelji su ubrzo nakon što su predali dječaka dobili vlastito dijete.
Ova priča ima onoliko pouka koliko ih želite vidjeti.
I, za kraj: Shalom, Petre! Žao mi je što si tako daleko, a ne znam ti ni adresu!
Post je objavljen 11.01.2005. u 08:52 sati.